MALI TIRANI - peti dio

Znam da svi očekujete da vas izvjestim o daljoj situaciji vezanoj na ovu temu. Dakle moram reći da se situacija promjenila na bolje. Pohvalno i za maleckog i za svu djecu koja su trpila njegove nepodopštine. Ovim putem se zahvaljujem njegovim roditeljima, razredniku i stručnoj službi škole, što su uložili napor da se situacija popravi na bolje. Pohvalno za sve, a najviše mi je drago zbog maleckog.
Eto ovim putem bi htio apelirati na sve navedene da se i dalje trude oko istoga. Ne može mi niko reći da se to neisplati. Probajte sagledati cjelokupnu situaciju i pronaći razlog zašto je kod njega došlo do takvog ponašanja, što je razlog tom ponašanju. Tko je zakazao.

Mi roditelji smo takvi kakvi jesmo. Nitko nas nije pripremio i školovao za to da budemo roditelji. Nitko od nas, bez obzira na to koliko smo željeli vlastitu djecu, nije bio pripremljen na to koliko je zahtjevno i odgovorno odgajanje djece. Ponovo ću biti, općenito, kritičan prema nama roditeljima.

Važnost roditelja u odgoju djece je presudan faktor ra za razvoj djeteta. Tu, kao što sam rekao nema kompromisa i nema opravdanja. Ljudi to je veliki posao. Za taj posao nema škole, nema diplome. Naj veća diploma i priznanje za taj posao ti je kada ti netko drugi kaže kako ti je djete dobro, pristojno, kako je odličan učenik, odličan sportaš, dobar prijatelj..... Nema veće sreće kada to čujete iz drugih usta.

Inače smo mi roditelji vrlo neobjektivni i neke stvari u ponašanju svoje djece ne vidimo, ne želimo vidjeti, a neke stvari jednostavno neprihvaćamo. Za njihovo ponašanje smo odgovorni mi i nitko drugi.
Uvijek govorim o tome kako je veliki uspjeh kada svoje djete naučimo dobrom ponašanju. Djeci je od rođenja potreban red. Kada su bebe to je ritam hranjenja i spavanja. Kod odrastanja potrebna im je svakodnevna rutina i ponavljanje, jednom riječju red. Mora se uspostaviti red u ritam života djeteta. Da se zna kada je vrijeme za ustajanje, kada je vrijeme za jelo, kada je vrijeme za učenje, kada je vrijeme za igru, a kada je vrijeme za spavanje. Kroz odrastanje i u periodu kada trebaju krenuti u školu, oni trebaju biti naučeni na taj i takav red. Trebaju biti naučeni osnovnim normama ponašanja. Trebaju biti naučeni reći molim, hvala i izvoli, imati autoritet u roditeljima, bakama, djedama, teti u vrtiću... Trebaju biti naučeni da kada drugi govori, ne upadaju u riječ, da trebaju zamoliti za riječ.

To se sve čini tako jednostavno, pa ipak nam sve više djece u školu dolazi sa vrlo malo tako usvojenog ponašanja. Jedan kolega mi je nedavno bio na testiranju djeteta za upis u prvi razred, pa mi kaže kako mu je bilo jako neugodno i bilo ga je sramota, jer mu malecki nije znao prepoznati niti jednu boju. Poslije kada se pokušao prisjetiti dali je sam ikada sa svojim djetetom razgovarao kakve je boje nebo, koje je boje sunce, kakve je boje trava, nije se moga sjetiti. Ja sam ostao paf. Nisam mogao vjerovati. Kaže mi da mu se sin nije mogao sjetiti niti jedne priče. Pitao sam ga, pa jesi li ikada uspavljivao svoje djete sa pričom o Snjeguljici, Crvenkapici, čitao mu priče o Bambiju .... Znate što mi je odgovorio? Ma ne, ja njega nikada nisam uspavljivao, to smo pokušali par puta, ali se on toliko drao da smo ga uvijek puštali da se dobro izmori, pa kada padne u nesvjest od umora, mi ga stavimo u krevet. Ja nisam mogo vjerovat.
No opet kažem, ne postoji fakultet za roditeljstvo.

Eto i njegovo djete će biti upisano u prvi razred. Nema tog zakona da to sprijeći, nema tog zakona da to kazni (a trebalo bi). Nije to fakultet, pa sad na tom ispitu nisi prošao i moraš ga ponavljat. Tu nema ispravke, ne može ti sad neko reći sjedi jedan, pa sad nauči i ispravi. Nema tu ispravke.

I takva djeca dođu u školu i oni ju moraju završiti.