Dakle, još jednom ću ponoviti. Ovaj blog osmišljen je i piše se samo u jednu svrhu, a to je da mi roditelji postanemo bolji roditelji, da mi učenici postanemo bolji učenici, da mi nastavnici postanemo bolji nastavnici.
Ovaj blog piše se i u svrhu iskazivanja istine o radu naše škole. U svrhu istine o radu naših nastavnika, o radu naših učitelja, o radu naše djece, pa i o radu nas roditelja (odgoj naše djece je roditeljska dužnost, obaveza i misija). Složit ću se sa mnogima da istina nekad i boli. Velikoj većini ljudi je u genima ucrtano da kada pogriješe i kada ih suoče sa nepobitnom istinom, neki i dalje tvrde kako to nije istina.
Prvo da se osvrnem na par činjenica jer čini mi se da smo se jako udaljili jedni od drugih i kako smo se počeli djeliti na ''mi prosvjetni djelatnici'' i ''mi roditelji'', a da ne govorim o odnosima ''mi učitelji'' i ''mi djeca''. Dakle smatram da smo se u tim odnosima potpuno pogubili i da su te relacije postale sve udaljenije i udaljavaju se još više.
Sada ću vam reći što ja mislim o tome.
1. Moje mišljenje o prosvjetnim djelatnicima:
Kao prvo biti prosvjetni djelatnik je prije svega jako plemenita i za društvo jako važna profesija. Nemojte zaboraviti gospodo prosvjetni djelatnici, da mnoga djeca odabiru svoju profesijeu na vašu sliku i priliku i na osnovu toga kako i nakoji način ih učite svoj predmet. Vaš odnos i način na koji prenosite znanje i vještine, kod jednog broja djece će odrediti i njihov život. Stoga vam predlažem da se zamislite i oko toga. Velika većina vas učitelja dobro radi svoj posao, ali ima vas i onih kojima bi trebalo zabraniti prilazak djeci na pedeset metara. Da i to je činjenica i istina. No, kada netko kaže da bi se vaš rad, kroz vaš radni vijek trebao konstantno pratiti i ocjenjivati, onda ste svi složni u jednom ''ma kome pravo da ocjenjuje moj rad'', onda postajete nedodirljiva kasta koja brani svoj teritorij do posljednje kapi krvi. Nedo Bog da netko kritizira vaš rad. A ponajviše mislim na to kada kritika počne dolaziti od djece, a kada kritiku uputi netko od roditelja, onda je stav još gori. Što mi laici znamo što je škola. Kako je raditi u školi? Vama, velikoj većini je bilo bitno samo ući u sustav i onda je sve riješeno, riješili smo se do mirovine, a pri tome nitko ili gotovo nitko neće ocjenjivati moj rad, ali ako netko to i pokuša sve će se svesti na ''pojeo vuk magare''. Dakle jako bih volio doznati što bi se dogodilo da vaš rad bude konstantno monitoriran i ocjenjivan, pa kada vam netko kaže ''sjedi jedan''. Imaš još jednom za popravak, pa ako ne ispraviš hajde ti doma. Mnogi od vas kada naiđu na neki konkretan problem, hladno će reći kako nešto ne može riješiti jer je eto sustav takav, pa to ne ide. Kad ne želiš riješiti problem - osnuj povjerenstvo. Jednako bi se tako moglo reći "kad ne želiš razglabati o svim aspektima problema, okrivi sustav". "Sustav ne štima" je tek naizgled nekakvo slaganje: u osnovi se radi o odvođenju problema u domenu nerješivoga: ne valja sustav i što bismo mi imali s tim? Sustav, to su drugi; u podjeli na "mi" i "vi", sustav su neki magleni (a zapravo nepostojeći) "oni" koji su po definiciji zli, glupi i nesposobni. Sve dok na izravno postavljeno pitanje o (ne)postojanju prosvjetara kojima bi danas trebalo zabraniti bavljenje prosvjetom, nijedan od "prosvjetara'' ne prizna tu elementarnu činjenicu, a valjda su nastavnici bitan dio sustava, nekakvo slaganje da sustav ne štima je čista prodaja magle.
Dakle gospodo prosvjetni djelatnici, dokle god se ne suočite sa istinom (naravno i dok istu i ne prihvatite) da u svakom žitu ima i kukolja, a da se isti jedino može pljeviti ručno, jer se mora isčupat skupa sa korjenom, dotle ćete primati stereotipne kritike ''svi ste isti'' i djelit ćemo se na ''mi'' i ''vi''.
2. Moje mišljenje o našoj školi:
Svi se slažemo da je škola slika i prilika njenih djelatnika (prosvjetnih radnika) i da uopće nije bitno dali je zgrada škole nova ili stara, dali ima klimu u učionicama ili ima jedan kuhani obrok tjedno. To je samo ambalaža. Svi znamo da su Talijani jako dobri dizajneri i da jako polažau na to kako im ambalaža izgleda, ali kada ispod te amalaže dobijete proizvod koji nevalja, tim lakše ćete taj proizvod prepoznati na polici trgovine i neće vam pasti napamet da ga ponovo kupite. Kvaliteta jedne škole jako ovisi o ekipi koja radi u njoj. A ko je vođa ekipe? Ravnatelj, sa svojim suradnicima, stručnom službom. Svi ostali djelatnici su samo igrači koji trebaju raditi onako kako im se naloži. No vrlo bitno je da onaj ko vodi ekipu zna kako ta ekipa diše, kakve su joj sposobnosti, te da tu ekipu trenira, monitorira njihov rad i ukazuje na probleme. Naravno ne može sve sam, pa zato ima i svoje pomoćnike (stručnu službu) koja mu svesrdno u tome treba pomagati. Gospodo iz vaše tvornice (škole) izlaze proizvodi (djeca) koja su slika i prilika vaše proizvodnje. No vrlo bitna činjenica je kako i na koji način vi obrađujete svoj proizvod. Naša djeca su kod vas dnevno nekada i duže nego što ćemo mi roditelji ikada imati priliku. Naša djeca kod vas provode pet do šest sati ukupno, što kod nekih od nas roditelja nikada neće uspjeti, da budu sa svojojm djecom pet sati u komadu. Dakle osigurajte našoj djeci da se u školi osjećaju ugodno i to prije svega mislim na svu djecu. To je vaša dužnost i svrha i pri tome nemojte probleme trpati pod tepih, jer prašina uvijek nađe rupu kroz koju procuri. Naša škola je pogubila neke kriterije koje je nekada imala. Problemi se nisu gomilali i trajali, problemi su se rješavali sad i odmah. Držani su pod kontrolom. Sada je situacija svedena na to da se problemi stavljaju pod kapu ''bilježnice srama'', pa se cijele skupine učenika stavljaju pod istu kapu, svi valjate ili svi nevaljate, što dakako nije istina. Naša škola je zaboravila da se problem treba kao prvo na vrijeme detektirat, da se problem nazove imenom i prezimenom, da se problem treba riješiti sad i odmah. Nemojte našu djecu od malena učiti kolektivnoj krivnji, jer ona ne postoji. Gradite u njima pozitevne osobine, učite ih da budu dobri prijatelji, da budu samokritični na svoja djela i učite ih vrijednostima života, a ako nešto od gradiva i nauče tim bolje. No da bi to postigli i sami morate imati takve stavove i vrijednosti. Dakle da ponovim, za školu nije bitna ambalaža, nego je bitan proizvod, a on ovisi o djelatnicima pod vodstvom ravnatelja i njegovih suradnika.
3. Moje mišljenje o ravnatelju:
Ravnatelj škole je ključna osoba za funkcioniranje škole. Ravnatelj je osoba koja prije svega mora imati jasne ciljeve, autoritet i instinkt vođe. Ravnatelju, mora vam biti jasno da sve što valja ili nevalja u vašoj školi će se prelomiti preko vaših leđa. Dakle ako pogubite konce, vi ste odgovorni. Moram reći da ste jako ambiciozno krenuli i da ste si postavili vrlo velike ciljeve i podignuli ste sami sepi ''letvicu'' vrlo visoko, a sada tu istu letvicu ne možete preskočiti. Predlažem vam da onu stranicu iz onog dokumenta ''samovrednovanje'' o ciljevima naše škole uramite i objesite iznad svog radnog stola kao relikviju i da svaki dan gledate u nju i pokušate što prije realizirati sve ono što piše na istoj. Tako ćete ispuniti i naša očekivanja i očekivanja djece, a proizvod će biti vrhunski. Nekako mislim da ste se malo pogubili u tom svemu i ovo shvatite kao dobronamjernu primjedbu. A prije svega vam predlažem da svojim djelatnicima postanete autoritet, jer vaša ocjena ovisi o njihovom radu. I to shvatite kao notornu istinu. Isto tako se zapitajte zašto ste počeli gubiti povjerenje kod nas roditelja. Dali smo samo mi roditelji krivi za to ili je taj odnos ipak dvosmjeran. I naravno, ne mora vas zabrinjavati ovaj blog i njegov autor, jer on je dobronamjeran i samo i isključivo na dobrobit cijele škole i svih aktera oko nje. Ovaj blog je samo zato da ukazuje na probleme, čitajte ga redovno, možda saznate nešto što možete promjeniti. Isto predlažem i vašim učiteljima i stručnoj službi. Možda vam pomogne u radu, jer kako sam i rekao on je prije svega u svrhu poboljšanja i govori samo istinu. Znamo svi da istina ponekad boli. Ali eto još jednom, želim vam da uspijete u svojoj misiji i vjerujte mi da barem u većini nas roditelje imate podršku. Ali isto tako morate znati da vas promatramo i ocjenjujemo vaš rad. Mi smo svojevrsno ''vanjsko vrednovanje'' i morate znati da se ponekad naši stavovi i razmišljanja razlikuju od vaših i da o tome morate nešto znati. Ovaj blog će vam u tome pomagati i dalje.
4. Moje mišljenje o djeci:
Dakle da se ponovim. Naša djece su naša slika i prilika. Ona se ponašaju kako smo ih naučili i svoje ponašanje i odgoj donose od kuće. Ali prije svega ću reći da su djeca naše najveće blago i da svi skupa trebamo nastojati iznaći načine da od njih napravimo ljude, da im izgradimo prave životne vrijednosti i da rezultatom u konačnici svi budemo zadovoljni. Nemojte zaboraviti da su djeca prije svega iskrena i da su sposobni biti i veliki kritičari. Mi se svi skupa prema njima ponašamo na relaciji mi odrasli i vi klinci. No u tome zaboravljamo da su djeca ta koja isto tako ocjenjuju naš rad i procjenjuju nas odrasle, a pri tome nam slijepo vjeruju i prihvaćaju naše ponašanje prema njima, jer nam vjeruju, jer smo mi njihovi roditelji ili učitelji. Stoga vam svima predlažem oprez jer svaka napravljena greška u toj misiji može biti kobna i nepopravljiva. Tu nema kompromisa. Pri tome, lijepo vas molim nemojte ih kolektivno kriviti za nešto što je napravila manjina, jer i onako smo svi žrtve, u lijepoj našoj, manjine koja se svrstava pod okrilje ''svi''. Nemojte ih tome učiti od malena. Imajte malo više povjerenja u njih. Oni su prije svega dobri i iskreni. Pokušajte krenuti sa tog stajališta, pa ćete vidjeti kako se situacija mijenja na bolje u vašu korist.
5. moje mišljenje o nama roditeljima:
Dakle kako sam i pisao u predhodnim postovima, biti roditelj je prije svega jedna plemenita funkcija. No za tu funkciju ne postoji škola ili fakultet. Roditelj se postaje svojevoljno, dogovorno između dvije osobe različitog spola, ili kada nam to majka priroda jednostavno otme, postajemo roditelji usvajanjem djece. No kako bilo da bilo svi imamo jedan cilj, da što bolje znamo i umijemo odgojimo tu našu djecu. Tako je barem kod većine nas roditelja. E sad je tu problem. Dali smo svi spremni na to bez kompromisa? Ima nas jedna količina koja djecu smatra tradicijom. Kako to mislim? Pa lijepo, jer naša tradicionalna okolina od nas očekuje da se u neko dogledno vrijeme vijenčamo, pa da i u neko dogledno vrijeme imamo i djecu. To je taj aspekt tradicije u nama jer eto to bliža i dalja rodbina od nas očekuje, a da ne govorim ckva i ostale dušebrižničke ustanove. No nismo svi jednako spremni na odricanja i obaveze koje donose djeca, pa onda taj odgoj prepuštamo bakama, djedama, dadiljama, tetama u vrtiću i školi. Pri tome sve što je loše u odgoju naše djece pokušavamo okriviti te druge, a pri tome zaboravljamo sami sebe pitati, ''a gdje sam tu ja kao roditelj''. Naravno smatram da je vrtić i škola ta koja treba prepoznati razne anomalije i devijacije u obiteljskom odgoju i dužna je to korigirati i pokušati ispraviti, koliko god se to nama roditeljima, sviđalo ili ne sviđalo. Oni su tu da nam ukažu na to što kod nas to nevalja u odgoju naše djece, a mi smo ti koji to trebamo prihvatiti bezuvjetno, koliko god nam to bolno bilo. I kod nas treba debelo poraditi na tome da se ne djelimo na ''mi'' i ''vi'', jer jedini cilj nam je dobrobit djeteta. Naravno ima nas raznih, nkv, kv, vkv, ssss, všs, vss, dr, mr....., ali sve te kvalifikacije nam ne garantiraju da smo ili ćemo biti dobri roditelji. Ima nas tu isto tako i frikova, psihopata, alkoholičara, drogeraša, tajkuna, PTSP-ovaca, bivših branitelja, urođenih agresivaca. E kad se takvi pojavimo u školi, onda prosvjetni djelatnici pogube konce, jer nas se boje, pa onda kažu kako ništa ne mogu napraviti jer sustav ne funkcionira, što je notarna laž. Nego je u pitanju strah za učinkovito riješavanje problema. Za takve slučajeve postoji policija i centar za socijalnu skrb, njih samo treba pozvati i oni će preuzeti riješavanje problema na sebe, samo škola treba prevladati strah od nas roditelja. Ljudi, roditelji, suočite se sa istinom i sami sa sobom raščistite kakvi ste roditelji i kakvi ste u komunikaciji sa prosvjetnim djelatnicima. Ovdje apeliram na sve da se mane stereotipa ''nitko ne valja''.
I kao zaključak ću reći samo jedno: jednoglasno potvrđuje postojanje roditelja-idiota u vrlo različitim pojavnim oblicima: od idiota-agresivaca pa do hiperambicioznih idiota. Na sreću ima nas i normalnih.
I kao zaključak ovog posta reći ću samo jedno. Autor ovog bloga će nastaviti pisanje istog, na sveopće zadovoljstvo ili nezadovoljstvo svih zainteresiranih. Pri tome vas sve skupa pozivam na sudjelovanje u kreiranju istog. Ponajviše radi istine, radi sagledavanja činjenica. Sve vas pozivam na diskusiju i demante. Neka ovo postane mjesto razmjene mišljenja i suočavanje sa pogledima na istu stvar. Želim da se uključite sa svojim iskustvima i sa svojim pohvalama i problemima. Obećavam da če sve uredno biti objavljeno. I još jedno svim djelatnicima škole želim puno uspjeha u radu, a ovja blog je pisan samo za to da taj uspjeh bude još bolji.
Svima srdačan pozdrav XO, XO
Nema komentara:
Objavi komentar