Izdvojeni tekst iz brošure o samovrednovanju škola čiji je koautor i naš ravnatelj
Samovrednovanje škola
Prva iskustva u osnovnim školama
Pomaže li naša škola svakom svom učeniku da bude i postane ono najbolje što kao ljudsko biće može biti?
Dominantan pristup u suvremenom svjetskom, pa tako i u hrvatskom obrazovanju jest takozvani »učeniku usmjeren pristup«. Ovakav pristup dolazi do izražaja i u samom Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN, 87/2008), gdje se pod ciljevima i načelima odgoja i obrazovanja u članku 4. izrijekom ističe usredotočenost odgoja i obrazovanja na »osiguravanje sustavnog načina poučavanja, poticanja i unapređivanja intelektualnog, tjelesnog, estetskog, društvenog, moralnog i duhovnog razvoja u skladu sa sposobnostima i sklonostima učenika«.
Ova paradigma proizlazi iz humanističkog »osobi usmjerenog pristupa« koji u središtu pozornosti obrazovnog procesa u školama postavlja učenika – svako pojedino dijete (Rogers, 1983). Ključna pitanja koja se pritom postavljaju:
• Pruža li škola optimalnu podršku svim svojim učenicima u njihovu prirodnom procesu osobnog rasta i razvoja?
• Omogućuje li škola svojim učenicima skladan i maksimalan tjelesni, psihološki i socijalni razvoj?
• Koliko aktivno škola doprinosi razvoju integrirane ličnosti, kompletnom razvoju i integraciji emocionalnih, socijalnih, kognitivnih i tjelesnih potencijala svojih učenika?
• Koliko škola potiče i oslobađa prirodnu znatiželju, želju za učenjem, urođenu potrebu za osobnim razvojem svojih učenika?
• Koliko škola uvažava i koliko se prilagođava individualnim razlikama u interesima, talentima i stilovima učenja svojih učenika?
• Potiče li škola intelektualne sposobnosti i vrline poput kritičkog mišljenja, sposobnosti samostalnog razmišljanja, argumentiranja, kreativnog i inovativnog rješavanja problema?
• Uči li škola svoje učenike kako učiti?
• Uči li škola svoje učenike kako preuzimati odgovornost za vlastiti život, kako učinkovito rješavati probleme s kojima se suočavaju u svom životu, kako donositi teške i složene odluke?
• Pomaže li škola svojim učenicima u stjecanju ključnih kompetencija za uspješan život u vremenu brzih društvenih i tehnoloških promjena?
• Potiče li škola razvoj pozitivnog samopoimanja, autonomije, samoefikasnosti i osjećaja kompetentnosti kod svojih učenika?
• Osigurava li škola svim svojim učenicima iskustva uspjeha i uspješnosti, bez obzira na njihovu inteligenciju, u skladu s individualnim datostima i talentima svakog pojedinog učenika?
Ova razmišljanja o utjecaju škole na učenike praktički mogu biti i ključna pitanja koja sebi moraju postaviti škole u sklopu samovrednovanja. Kako postići da škola zbilja ostvaruje ovakve ishode, kako postići da svi oblici organiziranja odgojno-obrazovnog rada budu toliko kvalitetni da osiguravaju optimalan razvoj svakog učenika? Kako postići da naša škola bude još kvalitetnija škola?
Važno je u ovom trenutku razvoja hrvatskog obrazovnog sustava, kada se kriterijem uspješnosti škola sve više postavljaju rezultati učenika na nacionalnim ispitima ili državnoj maturi, snažno naglasiti da obrazovanje ne smije biti kompetitivno natjecanje i da postignuća poput dobrog rezultata na nekom testu nisu najvažnija stvar i da ne objašnjavaju smisao obrazovanja.
Obrazovanje ostvaruje svoj smisao ukoliko u njemu nalaze ispunjenje i zadovoljstvo svi koji su uključeni u taj proces i ukoliko ono vodi razvoju osobnih potencijala i dobrobiti svakog pojedinog učenika.
Meni je ovaj dio osobito zanimljiv, a kompletan tekst možete pročitati na linku
http://www.idi.hr/images/stories/PDF_znanostidrustvo/Samovrednovanje_skola.pdf
Nema komentara:
Objavi komentar