Propisane pedagoške mjere

Ovo su pedagoške mjere prepisane iz  STATUT  naše škole

PEDAGOŠKE MJERE
Članak 165.
Prema učenicima se primjenjuju pedagoške mjere propisane zakonom.
Članak 166.
Pohvale su:
- usmene pohvale
- pisane pohvale – pohvalnice, povelje, priznanja, i sl.
Nagrade su:
- priznanja u obliku medalja, prigodnih značaka, pokala i sl.
- knjige, skulpture, umjetničke slike, albumi, fotografije i sl.
- športski rekviziti, alati za rad, pribor za umjetničko stvaranje,
- glazbeni instrumenti i sl.
- novčane nagrade.
Pohvale i nagrade se mogu dodjeljivati pojedinačno, skupini ili razredu.
Članak 167.
Pohvale i nagrade mogu predlagati učenici, učitelji, stručni suradnici, kolegijalna tijela Škole te fizičke i pravne osobe izvan Škole.
Usmenu pohvalu izriče razrednik, pisanu pohvalu daje Razredno vijeće, a nagradu dodjeljuje Učiteljsko vijeće.
O pohvalama i nagradama u Školi se vodi evidencija.
KAZNENE PEDAGOŠKE MJERE
Članak 168.
Kaznene pedagoške mjere izriču se učenicima zbog povreda duţnosti, neispunjenja obveza, nasilničkog ponašanja i drugih neprimjerenih ponašanja učenika, a radi sprečavanja i otklanjanja negativnih pojava, nemarnog odnosa učenika prema odgojno-obrazovnom radu i učenju, kršenja unutarnjeg reda, nekulturnog i neprimjerenog ponašanja, oštećivanja školske imovine i ponavljanja kršenja duţnosti i obveza.
Pedagoške mjere iz stavka 1. ovoga članka su:
- opomena,
- ukor
- strogi ukor
- odgojno-obrazovni tretman produţenog stručnog postupka i
- preseljenje u drugu osnovnu školu.
PRIJEDLOG ZA DONOŠENJE PEDAGOŠKIH MJERA
Članak 169 .
Prijedlog za donošenje pedagoških mjera iz članka 168. ovog statuta moţe dati:
- svaki učitelj i stručni suradnik pojedinačno
- Razredno vijeće
- Vijeće roditelja
- Ravnatelj.
Prijedlog za donošenje kaznenih pedagoških mjera ukor, strogi ukor i preseljenje u drugu osnovnu školu podnosi se pisano.
U prijedlogu se moraju opisati mjesto, vrijeme i način počinjenja povrede duţnosti ili neispunjenja obveza.
Prijedlog se mora dostaviti najkasnije u roku sedam dana od dana saznanja za počinjenu povredu razredniku, razrednom vijeću, učiteljskom vijeću ili ravnatelju.
OPOMENA
Članak 170.
Opomena se izriče zbog:
- ometanja drugih učenika u učenju i praćenju nastave
- neopravdanog izostanka s nastave ili drugih aktivnosti do 15 školskih sati
- ometanja učitelja u vrijeme odrţavanja nastave i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada
- neredovitog nošenja školskog pribora i opreme
Opomenu izriče razrednik.
UKOR
Članak 171.
Ukor se izriče zbog:
- neopravdanog izostajanja s nastave i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada od 15 do 25 školskih sati
- izazivanja sukoba
- oštećivanja školske imovine i imovine drugih učenika, učitelja, drugih radnika i graĎana
- kršenja kućnog reda
- nemarnog odnosa prema učenju i radu
- ponavljanja povrede za koju je učeniku već izrečena mjera iz članka 170. ovoga statuta.
Ukor izriče Razredno vijeće.
STROGI UKOR
Članak 172.
Strogi ukor izriče se zbog:
- neopravdanog izostajanja s nastave i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada od 25 do 40 školskih sati
- trajnijeg izbjegavanja školskih obveza
- ugroţavanja sigurnosti učenika, učitelja, drugih radnika i graĎana
- namjernog uništavanja ili krivotvorenja pedagoške dokumentacije
- otuĎivanja i teţeg oštećenja imovine Škole, drugih učenika, radnika Škole i graĎana
- teţeg kršenja kućnog reda
- ponavljanja povreda za koje je učeniku već izrečena mjera iz članka 171. ovoga statuta
Strogi ukor izriče Učiteljsko vijeće.
PEDAGOŠKA MJERA ODGOJNO-OBRAZOVNOG PRODUŽENOG STRUČNOG POSTUPKA
Članak 173.
Pedagošku mjeru odgojno obrazovnog produţenog stručnog postupka izriče Učiteljsko vijeće.
Pedagoška mjera odgojno-obrazovnog tretmana produţenog stručnog postupka izriče se i provodi prema Pravilniku o pedagoškoj mjeri odgojno-obrazovnog tretmana produţenog stručnog postupka.
PRESELJENJE U DRUGU OSNOVNU ŠKOLU
Članak 174.
Preseljenje u drugu osnovnu školu izriče se zbog:
- neopravdanog izostajanja s nastave i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada više od 40 školskih sati
- izazivanja tučnjave i fizičkog napada na drugog učenika, radnika Škole ili graĎanina
- uţivanja alkohola ili drugog sredstva ovisnosti ili njihovo unošenje u Školu
- neprimjerenog ponašanja ili počinjenja materijalne štete na izletu odnosno ekskurziji
- namjernog nanošenja veće štete Školi, učenicima i radnicima odnosno graĎanima
- osobito teškog kršenja kućnog reda
- protupravnog prisvajanja imovine Škole, radnika Škole ili graĎana
- ponavljanja povreda za koje je učeniku već izrečena mjera iz članka 172. ovoga statuta.
Pedagošku mjeru preseljenja u drugu osnovnu školu izriče Učiteljsko vijeće.
Članak 175.
Praćenje razvoja i napredovanja učenika na odgojnom planu (ponašanje i poštivanje pravila) biljeţi se dnevno u biljeţnicu u prilogu dnevniku rada svakog odjela.
POSTUPAK IZRICANJA PEDAGOŠKIH MJERA
Članak 176.
Kada nadleţno tijelo zaprimi prijedlog za izricanje pedagoške mjere utvrĎuje da li je prijedlog pravodoban, dopušten i dostavljen od ovlaštene osobe odnosno tijela.
Članak 177.
Ako su ispunjeni uvjeti iz članka 174. ovoga statuta, prijedlog za izricanje pedagoške mjere dostavlja se roditeljima učenika i odreĎuje im rok u kojem se trebaju očitovati o prijedlogu te utvrĎuju činjenice koje su značajne za rješavanje prijedloga. Prijedlog za izricanje pedagoške mjere s predmetnom dokumentacijom dostavlja se i pravobranitelju za djecu kada on to zatraţi.
Nadleţno tijelo moţe povodom prijedloga za izricanje pedagoške mjere sazvati usmenu raspravu na koju se obvezno poziva podnositelj prijedloga te učenik i njegov roditelj.
Članak 178.
Nakon provedenog postupka u svezi s prijedlogom za izricanje pedagoške mjere nadleţno tijelo moţe odlučiti da se prijedlog odbije ili izreći odgovarajuću pedagošku mjeru.
Članak 179.
Kod izricanja pedagoških mjera iz članka 170. – 174. ovoga statuta nadleţno tijelo duţno je voditi računa o mentalnoj i socijalnoj zrelosti, općem stanju, osjetljivosti i drugim okolnostima koje utječu na njegov razvoj, kao i individualnim osobinama učenika, posebno o njegovim karakternim i emocionalnim osobinama, obiteljskim prilikama i sredini u kojoj učenik boravi i radi.
Izricanje pedagoških mjera ne smije biti posljedica osvete, zastrašivanja, poniţavanja učenika niti povreda njegove osobnosti.
Članak 180.
U postupku odlučivanja o pedagoškim mjerama Škola odlučuje sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku te odredbama ovoga statuta.
PODNOŠENJE ŽALBE
Članak 181.
Protiv pisano izrečenih pedagoških mjera roditelj ili skrbnik učenika ima pravo ţalbe.
O ţalbi protiv izrečene mjere opomene odlučuje Razredno vijeće.
O ţalbi protiv izrečene mjere ukora odlučuje Učiteljsko vijeće.
O ţalbi protiv izrečene mjere strogi ukor, odgojno obrazovnog tretmana produţenog stručnog postupka i preseljenja u drugu osnovnu školu odlučuje ravnatelj.
Ţalba se podnosi pismeno ili izjavom u zapisnik u roku od 15 dana od dana primitka rješenja (odluka ) o izrečenoj pedagoškoj mjeri.
Ţalba se podnosi tijelu koje je mjeru izreklo.
Ţalba odgaĎa izvršenje izrečene pedagoške mjere.
RJEŠAVANJE ŽALBE
Članak 182.
Tijela Škole koja rješavaju u ţalbenom postupku, duţna su provesti postupak i donijeti odluku u roku od 30 dana od dana primitka ţalbe.
Tijelo koje rješava o ţalbi, moţe izrečenu mjeru potvrditi, poništiti, ukinuti ili zamijeniti blaţom mjerom.
Odluka ţalbenog tijela je konačna.
IZVRŠENJE RJEŠENJA
Članak 183.
Izvršne pedagoške mjere provodi razrednik odnosno ravnatelj u roku od osam dana od dana izvršnosti.
O izrečenoj pedagoškoj mjeri preseljenje u drugu školu osnovna škola izvješćuje ured drţavne uprave osječko-baranjske ţupanije koji je duţan u roku od 7 dana odrediti školu u kojoj učenik nastavlja školovanje.
Učenika se u pravilu seli u osnovnu školu čije upisno područje graniči s upisnim područjem škole iz koje se učenik preseljava, a učenik zadrţava pravo na besplatni prijevoz.
Pedagošku mjeru preseljenja u drugu školu ravnatelj provodi u dogovoru s ravnateljem osnovne škole u koju učenik moţe biti preseljen sukladno odredbi stavka 2. ovoga članka.
Članak 184.
Izvršne pedagoške mjere se mogu unijeti u pedagošku dokumentaciju o učenicima, osim u svjedodţbu.
Praćenje razvoja i napredovanja učenika na odgojnom planu (ponašanje i poštivanje pravila) biljeţi se dnevno u biljeţnicu koja čini sastavni dio pedagoške dokumentacije kao prilog Dnevniku rada svakog odjela.
Članak 185.
Tijela ovlaštena za predlaganje i donošenje pedagoških mjera duţna su nakon izrečene mjere pratiti uspjeh i ponašanje učenika i svojom aktivnosti nastojati da učenik ispravno shvati smisao izrečene mjere.
Tijelo koje je donijelo mjeru moţe, ako ocijeni da je donesena mjera imala ispravan učinak na učenika i postigla ţeljenu svrhu, na kraju obrazovnog razdoblja donijeti odluku o brisanju izrečene pedagoške mjere.

Bullyng - najveće zlo današnjeg školstva

Ravnatelj naše škole na jednom roditeljskom jasno i glasno utvrdi da u našoj školi nema bullynga. Molim? Ustvrdio sam u jednom postu da je to statistički nemoguće.
Jednako tako ustvrdio sam da škola nije samo obrazovna ustanova, nego i odgojna ustanova! Amen!
To je tako i nikako drugačije!
Što škole, odnosno, što naša škola poduzima protiv ove kuge današnjice? Ništa! Ravnatelj tvrdi da naša škola nije zaražena tom bolešću, pa što bi onda poduzimala! U medicini postoji termin koji se zove prevencija! On kao termin postoji i u psihologiji i u mnogim drugim sverama znanosti i života.
No kako sam ravnatelj kaže ''nema bolesti''. Možda treba izvršiti preventivno cjepljenje protiv iste. Jedino cjepljenje koje se može napraviti u ovom slučaju je stalni razgovori sa učenicima, ali i nastavnicima. Dali razrednici prepoznaju bulling u svom razredu? Što poduzimaju povodom toga? Dali nastavnici prepoznaju sami sebe kada svojim autoritetom i načinom rada nehotice i sami učestvuju u bullyngu? Dali u stvari i sami znaju što je to i koliko je to opaka bolest?
Naš ravnatelj nezna! On tvrdi da on u našoj školi nije prisutan. Grohotom ću se nasmijati i pripisat ću tu izjavu njegovom neumornom htjenju da naša škola dobije epitet ''najbolja i najelitnija škola'' u OBŽ.
Niti je, niti će biti. Dokle god ne poduzmemo sve, ali baš sve da to i bude.
Ne znam zna li naš ravnatelj da i riječ ubija? Nekad riječ može biti učinkovitija od ispaljenog metka. Riječ uvijek pogađa u srce?
Naučite našu djecu da ne ispaljuju tako smrtonosne metke. Ti metci potiho ubijaju.
Da, da, i vi nastavnici znate ponekad ispaliti metak velikog kalibra. Ima vas koji to činite podosta često.
Što? Hoćete reći da to nije istina? Malo se poslušajte? Malo pogledajte što činite i poslušajte sebe što govorite?
Evo vam drastičnog primjera kako i izgovorena riječ pogađa u srce:

http://youtu.be/w7GaGFJwdd0

Prepoznajte ovakvo ponašanje kod naše djece i naučite ih da ono nije ok. A ako tvrdite da ovakvog ponašanja u našoj školi nema, dajte sve od sebe da ga ni ne bude!!!! Jako vas molim!!!!

Odnos škole i školskog sustava prema darovitim učenicima

Populacija koja, svakako, zahtjeva posebnu pažnju i kontinuirani rad u sklopu odgojno-obrazovnog procesa daroviti su učenici. Vrlo često su zanemarena kategorija školskog sustava iako postoje sve zakonske pretpostavke za kvalitetan rad s njima.
Zakon o osnovnom školstvu određuje da je „osnovna škola dužna organizirati uočavanje, školovanje, praćenje i poticanje darovitih učenika te organizirati dodatni rad prema njihovim sklonostima, sposobnostima i interesima“ (Zakon o osnovnom školstvu, 2003).
Pedagoškim standardom predškolskoga, osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga sustava odgoja i obrazovanja detaljnije se opisuje i propisuje način i mogućnosti rada s darovitim učenicima, a na prvome mjestu naglašava se sustavno provođenje identifikacije i praćenja darovitih učenika školskog stručnog tima.
Pravilnikom o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju darovitih propisan je način uočavanja, utvrđivanja, poticanja, akceleracije i praćenja darovitih učenika. Uočavanje i procjenjivanje darovitih učenika ostvaruju učitelji i stručni suradnici (najčešće psiholog i pedagog), a na osnovi uočavanja i procjenjivanja, stručna
služba utvrđuje darovitost.
Radi poticanja darovitih učenika potrebno je omogućiti izborne programe, grupni i individualni rad, rad s mentorima, raniji upis, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, pristup izvorima specifičnog znanja i akceleraciju (Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju darovitih, 1991).

Na slijedećem linku možete vidjeti projekat kojeg je provela oš iz Lepoglave:

http://www.uskolavrsac.edu.rs/Novi%20sajt%202010/Dokumenta/Izdanja/15%20Okrugli%20sto/Funda,%20Pavicevic%20-%2016.pdf


Koliko naša škola daje pozornosti takvim učenicima i kakav je odnos prema istima?

U cjelosti prenosim pravilnik

MINISTARSTVO PROSVJETE I KULTURE

Na osnovi članka 28. stavka 2. i članka 29. stavka 3. Zakona o osnovnom školstvu ("Narodne novine", broj 59/1990) ministar prosvjete i kulture donio je

PRAVILNIK

o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju darovitih učenika

Članak 1.

Ovim pravilnikom uređuje se način uočavanja, školovanja, poticanja i praćenja darovitih učenika te uvjeti i postupak pod kojima učenik može završiti osnovnu školu u kraćem vremenu od propisanog.

I. OPĆE ODREDBE

Članak 2.

Darovitost je sklop osobina koje učeniku omogućavaju trajno postignuće natprosječnih rezultata u jednom ili više područja ljudske djelatnosti, a uvjetovano je visokim stupnjem razvijenosti pojedinih sposobnosti, osobnom motivacijom i izvanjskim poticanjem.
Darovitost je spoj triju osnovnih skupina, osobina: natprosječnih općih ili specifičnih sposobnosti, motivacije i visokog stupnja kreativnosti.
Prema sposobnostima područja darovitosti su:
1. opće intelektualne sposobnosti
2. stvaralačke (kreativne) sposobnosti
3. sposobnosti za pojedina nastavna i znanstvena područja
4. socijalne i rukovodne sposobnosti
5. sposobnosti za pojedina umjetnička područja
6. psihomotorne sposobnosti.

II. UOČAVANJE I UTVRĐIVANJE DAROVITIH UČENIKA

Članak 3.

Uočavanje i utvrđivanje darovitih učenika stručan je i kontinuiran proces koji obuhvaća sve učenike na svim dobnim razinama cjelokupnog odgojno-obrazovnog razvoja.

Članak 4.

Uočavanje i procjenjivanje osobina darovitih učenika ostvaruju učitelji i stručni suradnici osnovne škole. Škola će se koristiti podacima i mišljenjima roditelja, odgajatelja u dječjim vrtićima i drugih stručnjaka - realizatora programa u koje je učenik uključen izvan škole.
Na osnovi uočavanja i procjenjivanja osobina darovitih učenika, stručni tim utvrđuje kod učenika darovitost za pojedino područje iz članka 2. stavka 3. ovoga pravilnika.
Stručni tim iz stavka 2. ovoga članka osniva učiteljsko vijeće, a formira se prema potrebi od učitelja razredne i predmetne nastave, psihologa, pedagoga i drugih stručnjaka.
Zavod za školstvo izradit će stručne upute i instrumentarij za utvrđivanje darovitih učenika (skale procjena za učitelje, upitnike za roditelje, sociometrijske tehnike, različite tipove psihometrijski valjanih testova itd.).

III. POTICANJE DAROVITIH UČENIKA

Članak 5.

U cilju razvoja darovitih učenika osnovna će škola omogućiti:
1. rad po programima različite težine i složenosti za sve učenike
2. izborne programe
3. grupni i individualni rad
4. rad s mentorom
5. raniji upis
6. akceleraciju ili završavanje osnovnog obrazovanja u kraćem vremenu od propisanog
7. izvannastavne i izvanškolske aktivnosti
8. kontakte sa stručnjacima iz područja interesa
9. pristup izvorima specifičnog znanja.

Članak 6.

Učenici utvrđeni kao daroviti svladavaju redovni ili diferencirani nastavni program u razrednom odjelu, u posebnoj odgojno-obrazovnoj grupi i individualno.
Diferencirani program iz stavka 1. ovoga članka obogaćen je sadržajima i metodama rada značajnim za razvoj darovitosti i napredovanje učenika.
U odgojno-obrazovnoj grupi iz stavka 1. ovoga članka ostvaruju se dijelovi nastavnog programa za koje učenici imaju sposobnost i pokazuju interes. Odgojno-obrazovnu grupu čine učenici podjednake obrazovne razine.
Za učenika koji pokazuje izrazite sposobnosti za pojedino područje škola organizira individualni rad i osigurava mu mentora.
U odgojno-obrazovnoj grupi iz stavka 1. ovoga članka može biti najviše 5 učenika.
Rad u odgojno-obrazovnoj grupi i individualni rad ostvaruje se u redovnoj nastavi s tjednim opterećenjem učenika prema članku 39. Zakona o osnovnom školstvu.
Općinski organ uprave nadležan za poslove školstva, odnosno organ uprave nadležan za poslove školstva grada Zagreba, utvrdit će kriterije za formiranje posebnih razrednih odjela koje čine daroviti učenici iz više škola.

Članak 7.

Diferencirane programe iz svih nastavnih predmeta i područja i programe izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti izrađuje škola na osnovi okvirnog programa za darovite učenike koji donosi Ministarstvo prosvjete i kulture.

IV. AKCELERACIJA ILI ZAVRŠAVANJE OSNOVNE ŠKOLE U KRAĆEM VREMENU OD PROPISANOG

Članak 8.

Učenici osnovne škole mogu u jednoj školskoj godini završiti dva razreda.
Učenik od I. do III. razreda osnovne škole može završiti dva razreda u jednoj školskoj godini ako se na osnovi objektivnog ispitivanja čitanja s razumijevanjem, pismenosti i matematičkog znanja i znanja iz drugih nastavnih predmeta utvrdi da je razina njegova znanja viša ili jednaka učenicima u godinu dana starijem razredu.
Učenik od IV. do VIII. razreda može u jednoj godini završiti dva razreda polaganjem razrednog ispita.
Razredni ispit iz stavka 3. ovoga članka učenik ne polaže iz nastavnog predmeta u kome je unutar diferenciranog programa svladao sadržaje programa razreda u koji akcelerira.
Učiteljsko vijeće donosi odluku iz stavka 4. ovoga članka na osnovi uvida u dokumentaciju o poticanju i praćenju darovitog učenika.

Članak 9.

Odluku o završavanju osnovne škole u kraćem vremenu od propisanog iz stavka 2. i 3. članka 8. ovoga pravilnika donosi učiteljsko vijeće na zahtjev učenika, roditelja odnosno staratelja, ili razrednog učitelja nakon pribavljenog mišljenja komisije.
Komisiju iz stavka 1. ovoga članka osniva učiteljsko vijeće i čine je pedagog, psiholog i razredni učitelj, a po potrebi i liječnik. Komisija utvrđuje zdravstvenu, psihološku i pedagošku opravdanost zahtjeva.

Članak 10.

Odluku o završavanju osnovne škola u kraćem vremenu od propisanog donosi učiteljsko vijeće uz pristanak i, u pravilu, prisustvo roditelja odnosno staratelja.
Učiteljsko vijeće dužno je donijeti odluku o završavanju osnovne škole u kraćem vremenu od propisanog u roku mjesec dana od dana podnošenja zahtjeva.
Škola je dužna pismeno izvijestiti učenika i roditelja odnosno staratelja o odluci učiteljskog vijeća.

V. PRAĆENJE DAROVITIH UČENIKA

Članak 11.

Škola je dužna voditi evidenciju i dokumentaciju o darovitim učenicima i učenicima koji su završili osnovnu školu u kraćem vremenu od propisanog.
Općinski organ uprave nadležan za poslove školstva, odnosno organ uprave nadležan za poslove školstva grada Zagreba, vodi evidenciju darovitih učenika.
Elemente praćenja, sadržaj dokumentacije i način vođenja evidencije iz stavka 1. i 2. ovoga članka izradit će Zavod za školstvo.
Podaci o svladavanju programa za darovite učenike i podaci o završavanju osnovne škole u kraćem vremenu od propisanog unose se u javne isprave iz članka 93. Zakona o osnovnom školstvu.

Članak 12.

Temeljem članka 19. stavka 2. Zakona o osnovnom školstvu osnovna škola treba službama profesionalne orijentacije omogućiti uvid u dokumentaciju iz članka 11. stavka 1. ovoga pravilnika.
Osnovna šćče dokumentaciju iz članka 11. stavka 1. ovoga pravilnika proslijediti srednjoj školi u kojoj učenik nastavlja obrazovanje.

Članak 13.

Na dan stupanja na snagu ovoga pravilnika prestaje važiti Pravilnik o uvjetima i postupku za završavanje osnovnog obrazovanja u kraćem vremenu od propisanog ("Narodne novine", broj 17/1983).

Članak 14.

Ovaj pravilnik stupa na snagu osmoga dana nakon objave u "Narodnim novinama".
Klasa: 602-02/91-01-28
Urbroj: 532-02-4/1-01-06
Zagreb, 10. svibnja 1991.

Ministar prosvjete i kulture

prof. dr. Vlatko Pavletić, v. r.

EH TA MATEMATIKA

Da i ja kažem eh ta matematika. Top predmet u školi, top nastavnici u školi, najveća muka učenika u nastovnom programu kroz cijeli tjek njihovog obrazovanja. U našoj školi dvije nastavnice i dva potpuno različita stila vođenja nastave. Dvije dijametralno različite osobe i po metodici nastave i po predznanju koje ostaje nakon njihovog rada.
Osvrnit ću se na stil jedne od njih, a mislim da će ju svi prepoznati.

Njeno znanje struke je besprijekorno. Metodika rada odlična. Predznanje za nastavak školovanja odlični. Prepuna gafova. Odgojne metode upitne.

Evo nekoliko riječi upućenih direktno njoj.

Profesorice, vaš predmet je vjekovima učenicima zadavao najveće glavobolje u njihovom školovanju.
Vi prije svega morate shvatiti da velika većina vaših učenika u svom životu neće koristiti matematiku osim u svakodnevne svrhe. Većina vaših učenika neće studirati ništa što je vezano za matematiku i sve oko nje. Dakle morate shvatiti da vaš predmet nije sve u životu vaših učenika i da ti isti učenici imaju i drugih afiniteta. No vi uporno birate teži put za njih.
Isto tako ne odvajate učenike po sposobnostima koje su potrebne za savladavanje tako kompleksnog gradiva za njih. Svima isto, a kriterij ocjenjivanja na rubu regularnog. Zašto mislim da je na rubu regularnog? Nekoliko razloga je za to mišljenje.
Kao prvo ne znam, sa stručnog stanovišta gledano, koliko je obiman i kompleksan nastavni plan i program na nacionalnom nivou i tko ga je osmislio i u suradnji s kime. Mnoga djeca uopće ne kuže što za što služi u matematici i koja je praktična primjena istih suludih stvari kojima ih bombardiramo i učimo. Dakle mislim da bi u metodologiju rada u matematici trebalo ugraditi nešto što se zove praktična primjena u svakodnevnom životu. Osnovnoškolska djeca bi puno lakše shvatila istu, od same uporabe nebrojenih formula za izračunavanje suludih zadataka, kojima oni , za divno čudo, ne vide svrhu.
Još je tu i vaš način rada da učenicima zagorčavate kontrolne ispite, birajući najteže moguće zadatke iz zbirke zadataka. Ne znam dali možete shvatiti da neka djeca to ne mogu naučiti bez plaćenih instrukcija, jer ni roditelji nisu posve kompetentni za rješavanje istih. Znam, hladno će te reći da je to po nastavnom planu i programu. Hm - hm. Tema za raspravu.
Vi ste osoba koja djeci može pomoći, ali isto tako i odmoći.
No ima tu još stvari za raspravu, a to su vaši kazneni petominutni testovi koji su u svrhu odgoja? Vrlo upitna pedagoška metoda. Možete li shvatiti da se ne vrti cjeli svijet oko matematike? Možete li shvatiti da ta djeca osim vašeg predmeta trebaju učiti i hrvatski jezik i biologiju i kemiju i strani jezik i fiziku i geografiju i povjest, a ponekad moraju pročitat i napisat lektiru. Jel ipak moguće da shvatite da se ne svodi sve na matematiku. Kako neko djete, koje taj dan nije vježbalo matematiku, nego je učilo neki od navedenih predmeta, može odraditi taj vaš kazneni petominutni test, a da pri tome ne pokvari prosjek ocjena iz vašeg predmeta.
Začudo vaš predmet je uveden i u sve kriterije za upis u srednju školu, pri čemu vi djeci otežavate izglede za upis zbog upitnih pedagoških metoda. Kazneni test. Ako neznate drugačije, mogu reći samo, jadna naša djeca.
Druga stvar na koju vam želim skrenuti pozornost je vaše dugotrajno ocjenjivanje pismenih radova naše djece. Neki rezultati se čekaju i preko dva tjedna i duže. Za vrijeme ta dva tjedna ispredajete još jedno do dva poglavlja novog gradiva. Što je sa ispravljanjem dobivenih ocjena. samo negativni imaju pravo ispravka, a što je sa onima koji nisu zadovoljni dobivenom, pozitivnom ocjenom? Oni nemaju pravo ispravka. Dajte se malo organizirajte!
Tada opet dolazimo do onoga da je svaki bod za upis u srednju školu bitan. Našu djecu to čeka od iduće godine, moraju paziti na svaki bod koji će im biti bitan za upis u željenu srednju školu. Nažalost jedan od tih i takvih kriterija je i matematika. Stoga vas molim nemojte djeci rušiti prosjek kaznenim testovima i kaznenim odgojnim ocjenama. Imate rubriku za opasku u imeniku i za svako djete možete napisati što mislite, a razrednik će to prenijeti nama roditeljima. Mi ćemo poduzeti što je potrebno na osnovu vaših opaski. Naravno tu je i vaše redovno zadavanje testova djeci dva tjetna prije kraja školske godine, a ispravljanje vam traje duže od sedam dana. Iz kuloara sam čuo, od roditelja starije djece, kako je bilo slučajeva kada ste rezultate testa slali SMS-om i to nakon završetka škole. Skrećem vam pozornost da si uzmete dovoljno vremena za odrađivanje tih testova, pa i ispravaka istih.
Zadnji primjer u našem razredu je i ovaj zadnji test. Ušli ste na nastavu 7 minuta nakon zvona (štopano od strane učenika), onda ste držali predavanje o štoperici? pet minuta, podjela zadataka je trajala 5 minuta. Naravno, stručno ste uspjeli odabrati najteže i najobimnije zadatke iz nastavnog poglavlja. No to nije sve, vi još za vrijeme testa uspjevate skretati pozornost na sebe, svađajući se sa jednim učenikom i konstantnim razgovorom sa drugim učenikom, pri čemu u opće ne marite dali takvim ponašanjem ometate koncentraciju drugih učenika koji pišu test. Bravo!
Imali ste i onaj gaf sa ''higijenskim satom'' opisanom u mom postu ''Higijena tjela ili higijena uma''. Bravo i za to!
Sve u svemu, srdačan vam pozdrav i dajte malo olabavite!

Stavovi učitelja o nabavi udžbenika i obvezama nakladnika

Nažalost, opet moram reći da sustav školstva ne valja, pa ni odnos vlasti prema istom. Izdavački lobiji i dalje provode svoju samovolju i ne dozvoljavaju promjenu, prije svega političkih stavova prema tom problemu, ali i utjeću na mišljenje vas učitelja i ravnatelja. Dakle idemo postaviti situaciju ovako, imamo u Hrvatskoj pet ili šest izdavača koji izdaju udžbenike za osnovnu i srednju školu. Mislim na pet ili šest najutjecajnijih izdavača. Oni svake godine izdaju nove i nove udžbenike i te i takve udžbenike odobrava neko povjerenstvo pri ministarstvu prosvjete. Članovi povjerenstva su osobe sa visokim primanjima i na njih se nebi trebalo utjecati prilikom donošenja odluke o izdavanju i odobrenju nekog udžbenika ili ne. Međutim te osobe su podložne raznom lobiranju (primanju mita na razne načine) pa tako neki članovi povjerenstva imaju dodatne novčane prihode, imaju dogovorena ljetovanja i zimovanja o trošku izdavača..... No tko im to sve omogučuje? Pa sustav. A tko je sustav? Pa veliki dio tog sustava ste vi učitelji. Zašto im pogodujete? Pa zato jer ste se i vi našli u tom krugu uzimanja određenih privilegija i što koristite određene benifite istih izdavača. To je jednostavno tako u našem društvu. Kad može vlast, zašto ne i ja mali čovjek na margini sustava. Moralni smo kada osuđujemo vlast zbog toga, ali kada dođemo u priliku da učinimo isto, to i učinimo i to bez imalo grižnje savjesti. Pa što je jedan laptop u odnosu na nečije stotine tisuća kuna, pa to je samo kap u moru. Kako licemjerno.
Još davne 2007. HDZ-ovo ministarstvo prosvjete je odradilo stručnu studiju o tome što vi nastavnici mislite o nabavci udžbenika. I to je licemjerno, jer se od tada zna za problem, a riješenja niotkud. Evo kopija sažetka tog dokumenta, sa svim akterima studije i sažetkom vašeg nastavničkog mišljenja i stavova o istom.


Kao digresiju navodim da je izvorni članak izbrisan iz arhive i više ne postoji osim ovog sažetka

Autori: Bežen, Ante; Munk, Krešimir
Naslov: Stavovi učitelja o nabavi udžbenika i obvezama nakladnika
( Teacher's attitudes on textbook acquisition and publisher obligations )
Izvornik: Metodika, casopis za teoriju i praksu metodika u predskolskom odgoju, skolskoj i visokoskolskoj izobrazbi (1332-7879) 4 (2003), 6; 65-76
Vrsta rada: prethodno priopćenje
Ključne riječi: učitelji, udžbenici, nakladnici, nabava udžbenika, obveze nakladnika, kazna za nakladnike
( teachers, textbooks, publishers, textbook acquisition, publisher obligations, publisher penalties )

Sažetak:
U članku se iznose rezultati drugog dijela velike ankete Ministarstva prosvjete i športa među učiteljima osnovnih i srednjih škola o stavovima prema udžbenicima i udžbeničkoj politici u Hrvatskoj, koja je znanstveno obrađena za prezentiranje u javnosti. Obuhvaćeni su odgovori na pitanja o nabavi udžbenika i obvezama nakladnika udžbenika prema školama i učenicima. Učitelji pretežito smatraju da udžbenike trebaju nabavljati roditelji, što ukazuje na potporu tradicionalnom nabavljanju udžbenika (ipak, dosta ih daje potporu ovlaštenim distributerima koji bi udžbenike distribuirali u školi). Pretežit broj učitelja je također za to da škola osigura besplatne udžbenike samo za materijalno ugrožene učenike, a ne za sve, kako je to u visoko razvijenim zemljama. Učitelji su za povjeravanje proizvodnje udžbenika samo onim nakladnicima koji za to imaju potrebne uvjete te za kažnjavanje nakladnika koji proizvode udžbenike mimo propisa. Najveći problemi u vezi s proizvodnjom udžbenika za nakladnike su kvaliteta udžbenika, neodgovornost nakladnika i loš sastav stručnih povjerenstava koji odobravaju udžbenike.
Izvorni jezik: HRV
Current Contents: NE
Citation Index: NE
Kategorija: Znanstveni
Znanstvena područja: Odgojne znanosti
Tiskani medij: da
Upisao u CROSBI: Martina Kolar (martina.kolar@ufzg.hr), 11. Lis. 2007. u 09:29 sati

Udžbenici - ponuda i potražnja

Prije svega da se svima ispričam zbog dužeg ne javljanja i ne pisanja bloga. Iza nas su ostali mini proljetni praznici (sretan Uskrs svima koji slavi i onima koji će ga tek slaviti). Ulazimo u finiš školske godine i ovim putem apeliram na sve nastavnike da se naoružaju strpljenjem i razumjevanjem prema djeci. Vjerujte i njima je ovo stres. počinju završna poglavlja u gradivu, pa stoga i češći testovi i usmena ispitivanja. Vas nastavnike molim samo jedno, uskladite se sa kolegama i napravite raspored testova i ispitivanja tako da toj djeci malo olakšate taj finiš školske godine. Isto tako vas molim da izbjegavate kaznene petominutne testove koji uvijek ruše prosjek ocjena. Potrudite se biti strpljiviji prema djeci. Ako dobiju nenajvaljeni petominutni iz nekog predmeta, a taj dan su se spremali za test iz drugog i odgovaranje iz trećeg, naravno da nisu u mogućnosti sasvim korektno napisati i kazneni petominutni. Stoga molim vas da se uskladite međusobno sa kolegama, još jednom pročitate PRAVILNIK O OCJENJIVANJU i pokušate ovu školsku godinu okončati bez stresa i za sebe i za djecu i za nas roditelje. Naročito apeliram na profesoricu matematike da kada zada test isti pokuša i ispraviti u dogledno vrijeme (zakonski unutar sedam dana). Za nju znamo da je sklona uzeti bilježnice na ocjenjivanje koje budu kod nje duže vrijeme, znamo da je sklona pisanju testova tjedan ili dva prije kraja školske godine. Poslije djeca ne stignu poispravljat eventualnu lošu ocjenu koju su dobili zbog lošeg dana, učenja nečeg drugog i općenitog pritiska koji im stoji na leđima. Molim vas za obzirnost.

E da, htio sam nešto napisati o udžbenicima. Dakle, svi dobro znamo kakav je stres za nas roditelje, nabavka novih udžbenika. Većina nas pribjegava nabavci udžbenika od učenika koji su već završili dotični razred, a pri tome pokušava knjige svoga djeteta prepustiti nekome kome trebaju. To je sasvim normalna stvar, a pogotovo u ovo recesisko vrijeme. Stoga vas molim da pokušate svi zadržati udžbenike koji su ove godine bili u uporabi, jer tako ćete uvelike pomoći djeci da i ove godine idu na more. Hahaha pitate se kako mislim na more? Pa lijepo ako uspiju udžbenike nabaviti od prijatelja iz starijeg razreda, tada će nama roditeljima budžet za ovo ljetovanje biti puno veći. Naročito onim roditeljima koji imaju dvoje i više djece.
No to je nekim ravnateljima i nastavnicima jako teško napraviti, kada ih većina izdavača stimulira da uzimaju nova izdanja udžbenika (iako se pitam šta fali ovima od ove godine). Da stimulira se škola, (laptop ravnatelju, video kamera školi,.....), učitelji (nastavna pomagala, pribor za nastavu, didaktička pomagala i opet laptopi). Dakle molim vas da udžbenici budu od ove godine ako nije problem, barem dok ne prođe recesija ili nam država ili županija ili grad ne izglasaju besplatne udžbenike. Prije nego pristanete na nove udžbenike od nekog novog izdavača, molim vas da razmislite o ovom što sam napisao.

Pravilnik o ocjenjivanju učenika

Pomno čitajući ovaj pravilnik i iščitavajući njegove članke, došao sam do zaključka da se on često i krši. Razlog vidim u tome da ili su nastavnici nedovoljno upoznati sa istim, ili ga krše iz praktičnih razloga: preobimno gradivo u odnosu na broj sati ili prevelika razredna odjeljenja. I iz jednog i iz drugog razloga je moguće kršenje ovog pravila. No mislim da je i jedan od velikih uzročnika kršenja pravilnika o ocjenjivanju i to što su učenici i roditelji nedovoljno upoznati sa istim.
Lijepo molim sve razrednike da na roditeljskim sastancima i SRZ upoznaju sa istim i učenike i roditelje. Najviše za to da svi znamo sve i da poslije ne bude nikakvih nedoumica kod zaključivanja ocjena, jer kraj škole je vrlo blizu.
Iskreno, nebih vam bio u koži. Sada će na vas krenuti pritisak nas ''ambicioznih'' roditelja koji smatramo da su naša djeca lumeni i kako sve znaju, te je nemoguće da imaju manje od četiri. (naročito u završnim razredima kada se skupljaju bodovi za upis u srednju - i to je jedan od razloga zašto svi moramo znati sve o ovom pravilniku, jer naša djeca slijedeće godine poćinju sa skupljanjem bodova za upis u srednju školu). Na drugu stranu suočit ćete se sa djecom koji ne smiju razočarati svoje roditelje i njihove ambicije, pa će vam na satu plakat oko ocjene i molit vas za veću ocjenu. Biti će tu i ne mali broj onih koji žele ispraviti negativnu ocjenu od cijelog polugodišta da bi izbjegli ispite. Biti će tu i onih koji imaju i veći broj negativnih koje će htjeti svesti na broj koji im omogućava izlazak na ispit. No osobno se najviše grozim roditelja koji dolaze tjerati pravdu u školu i zahtjevati višu ocjenu jer oni ''znaju'' koliko njihovo djete zna. dakle, ja sam jedan od roditelja koji poštuje nastavničke kriterije i djeca su ta koja se tim kriterijima trebaju prilagoditi. No ne znači da se i sa nekim kriterijima i stilovima rada pojedinih od vas i slažem, no o tome nekom drugom prilikom.
Apeliram na sve vas nastavnike da pomognete djeci svojim radom, angažmanom i nemojte dozvoliti da upadnete u cajtnot sa satnicom, pa vam se dogodi da u zadnjim tjednima škole dovedete i sebe i djecu u bezizlaznu situaciju.
Isto tako apeliram na vas da ''kazneni'' petominutni testovi i kaznena ispitivanja nisu pedagoške mjere i nisu u skladu sa pravilnikom o ocjenjivanju. To je opet jedan od načina kolektivizacije krivnje. U buduće sve takve akcije biti će  i objavljene na ovom blogu u koliko ih budete koristili. Naučite se komunicirati sa djecom. Pa nije istina da su uvijek oni krivi, a naročito ne ''svi''. Molim vas da o tome vodite računa i koristite druge pedagoške mjere za sankcioniranje problema u razredu, jer kazneni testovi i kaznena ispitivanja to nisu.

Još jednom dajem link Pravilnika o ocjenjivanju:

http://www.shu.hr/downloads/pravilnik4x.pdf

Kompetencija i način rada učitelja

Kao autor bloga, u početnom postu sam objasnio svrhu pisanja ovog bloga, ali nije na odmet to i ponoviti:

1. da mi roditelji postanemo bolji roditelji
2. da mi učenici postanemo bolji učenici
3. da mi učitelji postanemo bolji učitelji

U ovom postu ćemo se malo pozabaviti i učiteljskim načinima rada.

Dakle, naš odgojno obrazovni sustav je takav kakav je. O njmu se raspravlja već duži niz godina, a općenita ocjena istog je negativna. Dakle svi sudionici u odgojno obrazovnom sustavu ocjenjuju ga kao lošeg. Pri tome jednako lošu ocjenu daju i neposredni nositelji odgojno obrazovnog sustava (prosvjetni djelatnici), ali i mi roditelji. Naravno djecu nitko ništa ni ne pita. Oni su tu da idu u školu i prilagođavaju se nastavnom planu i programu, načinu rada pojedinog nastavnika, te kriteriju ocjenjivanja istih. No i u sveopćem slaganju da nam obrazovni sustav nevalja, mi se još uvijek djelimo na ''mi'' i ''vi'' podjelu. Pri čemu su ''mi'' oni koji rade u obrazovnom sustavu i jedino ''kompetentni'' da ocjenjuju isti, a ''vi'' su laici koji o istom znaju samo kroz vlastito iskustvo školovanja i školovanja svoje djece.

Dakle biti učitelj, kako sam rekao je jedno jako odgovorno, plemenito i važno zanimanje.

Koje je zvanje društvu najpotrebnije?
Svakako ono koje omogucava sva druga zvanja.
Andelko Mrkonjic

Koji su glavni kriteriji za to da bi ušli u odgojno obrazovni sustav i postali prosvjetni djelatnik:
osoba mora imati odgovarajucu strucno-pedagošku spremu te biti zdravstveno
sposobna za obnašanje poziva.
I to je sve. Dakle nema puno muke, osim što vas u pojedinim predmetima ima viška, pa neki od vas pola radnog vijeka provedu na pola radnog vremena ili na zamjenama, ali kada se jednom uđe u sustav, tada sve brige prestaju i vi ste na ''konju''. Pri tome do kraja radnog vijeka nema brige, tu sam gdje sam.
Dakle, dokle god glavni kriteriji za ovo plemenito zanimanje, bud samo gore boldirano navedeni uvjeti, naš sustav obrazovanja će biti takav kakav je, ocjenjen jedva prolaznom ocjenom. Pri tome ''mi'' ne žele poduzeti ništa da ta ocjena dođe u prihvatljive okvire. Izgovor 95% prosvjetnih djelatnika za loš obrazovni sustav je ''SUSTAV NEVALJA'', a pri čemu su oni jedan od bitnih čimbenika tog sustava.
Kada bi se situacija pomakla sa mrtve točke i kada bi se kriteriji promjenili, taj isti sustav bi, nekim čudom, doživio zaokret od 360 stupnjeva i postao bolji za sve sudionike istog. Što pod time mislim? Pa prije svega na kriterije prijema u radni odnos za prosvjetnog djelatnika. Poslije toga na probni rok rada u obrazovnom sustavu, strože uvjete polaganja stručnog ispita, te cjeloživotnog učenja prosvjetnih djelatnika. Pri čemu bi se rad istih konstantno pratio i ocjenjivao.
Kriteriji ocjenjivanja prema našoj djeci su uobičajena stvar, uobičajena stvar su i kriteriji ocjenjivanja rada i nas koji ne radimo u prosvjeti, pri čemu je naš rad mjerljiv u ekonomskim učincima za našu firmu, a za prosvjetne djelatnike ti kriteriji ne postoje ili gotovo ne postoje. Kakvo licemjerije ''sustava''.
Da, ali se vi svi skupa pitate, a gdje ću ja ako ne radim u školi, pa ja sam te struke i neznam ništa drugo raditi. E gospodo prosvjetni djelatnici, kada bi vam netko rekao da niste zadovoljili na poslu i da vaš rad ne daje dovoljno dobre učinke, te vam uručio otkaz zbog istih, pa kada bi nakon dugo vremena uspjeli naći posao ponovo u sustavu, siguran sam da bi vaš rad bio puno bolji. Ima i drugih riješenja koja se zovu prekvalifikacija, pa vam isti taj sustav u kojem radite omogući prekvalifikaciju za recimo, pomoćnog kuhara, pomoćnog konobara, CNC varioca,.... Kada bi bili suočeni sa tim činjenicama, siguran sam da bi vodili računa da vaš rad u najmanju ruku bude korektan. Naravno prije svega naglašavam činjenicu da je velika većina vas korektna, ali ima vas kojima bi trebalo zabraniti bavljenje strukom i zabraniti prilazak djeci na 50 metara.
No kako bilo da bilo, ''sustav'' je takav kakav je i što mi sad tu možemo, osim djeliti se na ''mi'' i ''vi'' i pri tome i jedni i drugi prosipati pustu demagogiju.
Stoga za početak predlažem pedagoginji i ravnatelju neka budu ono što po funkciji i opisu radnog mjesta jesu - OCJENJIVAČI VAŠEG RADA. Pri čemu bi bilo dobro da vas podjele u grupe (kao vi djecu na satu) pa da vam zadaju grupni rad, nakon kojeg ćete se sami ocjeniti. To bi bilo jako zanimljivo. Stoga vam dajem na čitanje stručni rad UNIVERZALNA ISTINA U RAZVIJANJU OSOBNIH I PROFESIONALNIH KOMPETENCIJA ODGAJATELJA I UCITELJA, http://bib.irb.hr/datoteka/404725.UNIVERZALNA_ISTINA.pdf te molim ravnatelja ili pedagoginju da ga na jednoj sjednici nastavnog vjeća naglas pročita, ili barem neka ga umnoži i podjeli svojim djelatnicima. Pri čemu im to treba biti DZ koji će se poslije ocijeniti na bilo koji način. 


Srdačan vam pozdrav


P.S. Za zabavu vam dajem na pregled zanimljivo predavanje Sr. Robinsona i njegovog viđenja današnjeg obrazovanja:

NASILJE MEĐU MLADIMA ILI NAD MLADIMA!

I dok se iz "šupljega u prazno" troše novci na UNICEF-ov projekt "Stop nasilju među mladima" kao na tobože primarni problem mladih – nasilje u školama i među mladima, postavljam pitanje kako predvidjeti, a kako prevenirati agresivnost, kao viši "rodni pojam" nasilju na svim razinama i među različitim populacijama? Zato agresivnost treba promatrati kao posljedicu nepostojanja komunikacije na svim razinama. Nasilje u školama je posljedica odgojne atrofije škole, a ne da uzroke tražimo samo u mladima.
Zar nastavnici sami, nerijetko posežu za ocjenom kao sredstvom zastrašivanja?
Zar nastavnici nerijetko vrše "nasilje" nad mladima s testomanijom, diktiranjima, faktografskim znanjima bez razumijevanja naučenoga? Zar ne postoje i problemi nasilja učenika nad nastavnicima i odgajateljima?
Zar posljednji podatci o porastu depresivnosti kod mladih i autodestrukcije nisu važniji i prioritetniji u radu s malima? Razlozi koji provociraju agresivnost (i) izvan školskih zidina trebali bi biti osnova u programima sprječavanja nasilja u školama. A toga nema!
Prioritetni problemi koji potiču nasilje su:
1. nepostojanje komunikacije na svim razinama,
2. nedostatak stručnjaka, poglavito specijalista u radu s nasilnom djecom ili zlostavljanom djecom,
3. činjenica da je agresivnost u mnogim segmentima društvenoga života mladima poticaj ili im plijeni pozornost, (nasilne scene ne elektronskim medijima),
4. zanemarivanje istraživačkoga pristupa u novinarstvu i mala pozornost u medijima rastućim problemima pedofilije, pornografske industrije nad maloljetnicima, roditelja zlostavljača (nasuprot senzacionalističkom pisanju o nasilništvu koje mladi potiču),
5. činjenici da su mladi u većini država na rubu društva i da (p)ostaju "prognanici života",
6. zaboravu da je analiza nasilništva zapravo (i) borba protiv društvenih predrasuda (o mladima),
7. prenatrpanost škola gdje 2/3 osnovnih škola radi u više od dvije, tri i više smjena kao i opširnost nastavnih
programa te nedovoljnoga školskoga pluralizma,
8. nepostojanje centara za mlade gdje bi "zdravi đir bio životni stil" i gdje bi sami odabirali nastavnike i
radionice, ili programe u kojima bi provodili svoje slobodno vrijeme i
9. konzumentsko-hedonistička orijentacija, gdje se dokoličarenje udružuje s ovisnošću o različitim opijatima kao novim životnim stilom mladih.
U svijetu politike i društvenih institucija agresivnost je na žalost čak ipoželjna jer se njome zadobiva simbolička funkcija vođe! Kako se može licemjerno u mladima gledati najperspektivniji kadar, a istovremeno ih prozivati za nositelje međugeneracijskih sukoba i nasilja u školama!?
Da paradoks bude veći, sociopedagoški u praksi (poglavito kod mladih) agresivnost spada među poželjnije načine ponašanja, ali (istovremeno) agresivnost je i najmanje istraživan način ponašanja, usprkos činjenici što se samo deklarativno i prigodničarski kritizira. U tekstu se navode argumenti sukobljenosti "prigodničarskoga" programa UNICEF–a na trošak poreznih obveznika, znanstvenih spoznaja o mladoj generaciji, UNESKOVA IZVJEŠĆA ZA OBRAZOVANJE IZ 1996., koji daleko ozbiljnije i odgovornije
gledaju odnos obrazovanja i mladih, kao i najnoviji projekt hrvatskoga Caritasa koji promovira "pozitivne vibracije" za mlade!
U tekstu se navode primjeri pomnoga istraživanja kršenja ljudskih prava nad ženama i djecom,
Amnesty Internationala, a koji nigdje ne uzimaju za prioritet nasilje među mladima kao temelj kršenja ljudskih prava! U tekstu se analizom sadržaja šezdeset novinarskih natpisa potvrđuje hipoteza da se neprimjerenim
kampanjama i medijskom halabukom mladi i odgojno-obrazovne ustanove (ne)izravno prozivaju uzrokom nasilništva. Od ukupno 60 članaka u gotovo svim našim tiskovinama, od početka veljače do travnja 2004. godine, koje smo podijelili u istraživačko novinarstvo, političke pristupe, te natpise o opisu pojedinoga slučaja koje tretira problem nasilja nad mladima ili među mladima (bullyinga), proizlazi da je više od jedne trećine njih pisana na granici senzacionalističkoga konstatiranja činjenica, koje su "išle na ruku" UNICEFovom projektu jer su prezentirale problem jedne dimenzije agresivnosti – nasilja među mladima
(u odgojno-obrazovnim ustanovama).
Napominjem da niti jedan članak koji je bio istraživačkoga karaktera nije tako "izokrenuo" značenje pojedinih varijanti, kako problem nasilja tretira UNICEFOV-a kampanja.
Još je znakovitije da se do pojave te kampanje ne samo u medijima nego i među stručnjacima taj problem nije niti istraživao, a da ne govorim uzdizao na nacionalni nivo kao "hit tema za lociranje" problema
mlade generacije!

Ovo je uvod u raspravu ''NASILJE MEĐU MLADIMA ILI NAD MLADIMA!'' Dr.sc. Zlatko Miliša, sa zadarskog sveučilišta. Vrlo zanimljiva rasprava o korjenima nasilja među mladima i općenito njihovim uzrocima, ali i njegovom viđenju UNICEF-ove kampanje ''Stop nasilju među mladima''.  Kompletan tekst možete pogledati na ovom linku:


http://hrcak.srce.hr/file/39859

Kriteriji ocjenjivanja i stavovi učitelja u našoj školi

Evo jedno istraživanje o ocjenjivanju i njihovim kriterijima u kojem su sudjelovali i učitelji naše škole. Iz teksta izdvajam zaključak studije ''STAVOVI UČITELJA O OCJENJIVANJU'' autora: Vesna Buljubašić Kuzmanović, Marino Kavur, Marina Perak. Cjelu studiju možete pročitati na linku: http://hrcak.srce.hr/file/94868


Zaključak
Ocjenjivanje, kao glavni postupak mjerenja znanja i napretka, u sebi
sadrži čitav niz pitanja kao što su na primjer: što ocjenjivati, kako ocjenjivati,
pitanje subjektivnosti i objektivnosti ocjenjivanja. U dostupnoj recentnoj
literaturi istraženi su stavovi učitelja o ocjenjivanju učenika. Brlas (2004.) u
svojem istraživanju upozorava na činjenicu da dvije trećine nastavnika nije
zadovoljno trenutnim načinom ocjenjivanja učenika i da ocjene kojima
ocjenjuju učenike samo u određenoj mjeri odražavaju stvarno znanje i
sposobnosti učenika.
Ocjenjivanje postaje prilično traumatizirajuća aktivnost ne samo za
učitelje, već i za učenike. Ocjenjivački kriteriji i skale nisu ništa drugo nego
predmet svojevrsnog društvenog dogovora. Budući da se odnose na vrlo
složene pojave (znanje, vještine, sposobnosti), ocjenjivački kriteriji ne mogu
biti strogo stručni i znanstveni. Osim toga, u praktičnoj su primjeni podložni
različitim tumačenjima i načinima uporabe od strane pojedinog ocjenjivača.
Dobiveni i analizirani rezultati istraživanja, provedenog početkom lipnja
2008. godine na ukupno 40 učitelja predmetne i razredne nastave u OŠ Tenja u
Tenji i u OŠ Antuna Mihanovića u Osijeku, ukazuju na sličnost stavova i
primjene ocjenjivanja u odnosu na spol i radni staž učitelja. Međutim, rezultati
pokazuju da postoji značajna razlika u stavovima i primjeni ocjenjivanja
između učitelja razredne i predmetne nastave, što su pokazali i drugi nalazi
autora. Učitelji razredne nastave percipiraju se kao objektivniji i blaži
ocjenjivači u odnosu na učitelje predmetne nastave. Međutim, i kod jednih i
drugih prevladava tradicionalan pristup ocjenjivanju s jasno izraženim
stavovima da su promjene nužne.

U daljem praćenju rada osvrnut ćemo se i na konkretne primjere iz rada naših učitelja.

Bilježnica srama - treći dio

Ponovno ću se osvrnuti na našu ''bilježnicu srama'' i to iz konteksta PRAVILNIKA O OCJENJIVANJU u kojem striktno piše da se mora pratiti svako djete sa detaljnim opaskama, primjedbama i opisom ponašanja djeteta. U članku 9., članku 13. i članku 14. je navedeno praćenje vladanja, s kojim mora biti upoznat roditelj i razrednik, a sa ovom ''našom bilježnicom'' to nikako nisu u mogućnosti biti na pravi način. Stoga u cijelosti prenosim tekst  PRAVILNIKA O OCJENJIVANJU kojeg možete pogledati na slijedećem linku:


http://www.shu.hr/downloads/pravilnik4x.pdf

Izgubljena motivacija za učenje

Mnogi od nas roditelja susreli smo se sa ovim problemom barem jednom u školovanju našeg djeteta, ali i vlastitim iskustvom u svom školovanju.

Najčešći uzroci demotivacije za učenje su slijedeći:

• Nezainteresiranost za određeni predmet ili gradivo
• Zastarjele tehnike podučavanja
• Pobuna protiv sistema
• Pobuna protiv roditelja
• Problemi sa koncentracijom
• Sagorijevanje - preopterećenje
• Lijenost
• Pubertetske mušice
• Nesretna ljubav
• Loše društvo 
• Žrtva je mobbinga u školi

Svi ovi problemi imaju svoj uzrok i svoje riješenje koje je lijepo objašnjeno na web stranicama ''Životna škola'', a ja vam dajem link na kojem možete opširnije pročitati kako riješiti ovaj nemali problem.

Pa pročitajte:

http://www.zivotna-skola.hr/clanci/ucenje.html

Motivacija

Što je motivacija nama, našoj djeci? Dali postoji pitanje ''dali ja to mogu''? Bitna je motivacija!!!
Poslije gledanja ovog videa ne mogu si priuštiti rečenicu ''Ja to ne mogu''? Gdje je motivacija i što su u stvari problemi koji spriječavaju čovjeka da ima motivaciju?

BILJEŽNICA SRAMA - drugi dio

E sad ću se malo pozabaviti sa ''bilježnicom srama'' koja je sastavni dio Imenika svakog razreda u našoj školi. Koja je svrha te bilježnice? Nikada nismo dobili (a više puta je upitano na roditeljskim sastancima) jasao i svrsishodno objašnjenje na postavljeno pitanje. Pa evo i na zadnjem roditeljskom sastanku u jednom šestom razredu je ponovno postavljeno, po ko zna koji puta, isto pitanje i to izravno ravnatelju. Njegov odgovor je bio izuzetno štur i općenit. Rekao je da ona služi na njihovu internu upotrebu. Sad se ja tu pitam, a čemu služe rubrike u imeniku za svako djete? Mislim da ima dovoljno mjesta za opaske i zapise u rubrikama u imeniku kako bi se opisalo ponašanje pojedinog učenika.
dakle stjeće se dojam da ''bilježnica srama'' ne služi nizašta drugo, nego da bi rasteretila taj imenik, ili jednostavno za to da se ipak nebi djeci pisale individualne opaske na njihovo ponašanje. Npr. Ivo Ivić ometa nastavu šetajući pod nastavom, baca papirnate kuglice drugim učenicima u glavu....., ili Marija Marić priča pod nastavom, ne prati istu i ometa učiteljicu i razred u nastavi. Ili Petar perić nije dočekao ulazak učitelja na svom mjestu i pri tome je omeo početak nastave na vrijeme..... dakle to su sve opaske koje bi poslije utjecale na ocjenjivanje ponašanja djeteta na kraju godine, odnosno direktno utjecale na ocjenu vladanja pojedinog djeteta. Dakle po mom zaključku kao laika, ''bilježnica srama'' jedino može imati svrhu da se rastereti učitelj koji treba upisati petero, šestero ili desetero djece u njihove rubrike u imeniku, nego je brže i lakše napisati sedmi a nije dočekao nastavnika na svojim mjestima.
Isto tako, kada opaske o ponašanju djeteta ne upišete u njegovu rubriku, tada razrednik nema uvida u ponašanje pojedinog učenika i tako propušta priliku za to isto ponašanje upozoriti roditelja na informacijama, pa tako i roditelj ne znajući kako se ponaša njegovo djete, propušta priliku za korekciju istog.
Dakle, koja je prava svrha bilježnice srama?
Jako bih volio čuti neko suvislo i realno objašnjenje

INDIVIDUALNI OBRAZOVNI PLAN - IOP

Mnogi roditelji nisu upoznati sa svim mogućnostima obrazovanja njhove djece, a naročito za djecu sa posebnim potrebama. U ovom tekstu, iz kojeg prenosim samo predgovor, a na ovom linku u mogućnosti ste i pročitati cijeli dokument ( http://public.carnet.hr/preventivni/wp-content/uploads/2011/12/smjernice.pdf ) navode se mogućnosti i smjernice za rad u IOP-u. Vjerujem da će mnogim roditeljima ovaj dokument otvoriti oči i ponukati ih da za svoju djecu iznađu najbolji mogući način obrazovanja. Isto tako molim i ravnatelja škole, ali i sve djelatnike koji se bave odgojem i obrazovanjem da ga pomno prouče. 

Važnost pripreme i primjene individualnog obrazovnog plana, IOP-a, za djecu s posebnim obrazovnim
potrebama međunarodno je priznata i zakonom podržana u mnogim zemljama uključujući SAD, Australiju,
Kanadu, Novi Zeland i Veliku Britaniju. U Irskoj omogućavanje individualnog obrazovnog plana djeci
još uvijek nije zakonska obveza; mnogi učitelji djece s posebnim obrazovnim potrebama u svojem su
radu u različitim oblicima i pod drugim nazivima primjenjivali individualni obrazovni plan, a mnogi od
njih u tom su polju postali stručnjaci.
Poslije utemeljenja Nacionalnog vijeća za posebno obrazovanje1 i donošenja Zakona o obrazovanju osoba
s posebnim obrazovnim potrebama 2004. godine, koji je postavio budući zakonski okvir za pripremu
i primjenu takvih individualnih obrazovnih planova u ovoj zemlji, Vijeće je primilo mnoge zahtjeve roditelja,
učitelja i škola da pripremi i izda nacionalne smjernice za izradu individualnog obrazovnog plana
koje bi poduprle jednoobrazan nacionalni pristup koji je u pripremi. Premda vrijeme primjene odredaba
Zakona o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004. još nije dogovoreno, a resursi
i potrebe u podučavanju tek se trebaju prepoznati i postaviti na pravo mjesto, Vijeće je smatralo da treba
odgovoriti na trenutne potrebe za savjetovanje u tom području. Izdavanje smjernica za individualni obrazovni
plan u ovom će trenutku omogućiti učiteljima, roditeljima i školama da se upoznaju s procesom
prije nego što odredbe Zakona stupe na snagu. Vrijeme stupanja na snagu zakonski određenog procesa
individualnog obrazovnog plana i pitanje resursa potrebnih za njegovu primjenu Vijeće će obraditi u
Implementacijskom planu za Zakon o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004.
godine koji će predati Ministru obrazovanja i znanosti u listopadu 2006. godine.
Vijeće sa zadovoljstvom predstavlja ovaj dokument kao vodič za dobru praksu u pitanjima pripreme, primjene i procjene individualnog obrazovnog plana. Napravila ga je u njegovo ime skupina irskih stručnjaka
na ovom polju (popis sudionika naveden je u Dodatku 1.), a na njihovu smo im trudu iznimno zahvalni.
Sigurni smo da smjernice odražavaju stručnost Stručne skupine te da ujedno predstavljaju najbolju nacionalnu i međunarodnu praksu.
Smjernice iz ovog dokumenta prikazuju glavna obilježja procesa individualnog obrazovnog plana u obliku
u kojem je on opisan u Zakonu o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004.
godine. Smjernice vode čitatelja kroz korake potrebne za planiranje, sakupljanje podataka i pisanje individualnog obrazovnog plana. One su i kontrolna lista bitnih elemenata neophodnih za individualni
obrazovni program s namjerom da postanu temelj dobre prakse u budućnosti. Ovaj dokument predstavlja
i niz izrađenih primjeraka individualnih obrazovnih planova sastavljenih po stvarnom iskustvu škola i
učenika.
Uvrštavanjem tih primjera Vijeće želi naglasiti da je za ovaj proces važna i kvaliteta razmišljanja, a ne
samo čitanje napisanog dokumenta.
Ovim djelom Vijeće želi naglasiti da IOP ima obrazovnu svrhu. Individualni obrazovni plan pruža podatke
o dogovorenim intervencijama posebnog obrazovanja i o drugim oblicima potpore potrebnim
djetetu te istovremeno bilježi stavove roditelja, učenika i obrazovnih profesionalaca. Isto tako, IOP
bilježi i strategije koje je potrebno primijeniti da bi se djetetu omogućio napredak u obrazovnom
sustavu. Ove smjernice osiguravaju sredstva neophodna kao preduvjet za jamstvo sveobuhvatnog
pristupa.
Razina detalja u navedenim primjerima je različita zbog želje da se školi i učitelju omogući veća elastičnost.
Valja ukazati i na činjenicu da primjere karakteriziraju različite mjere koje omogućavaju da se
napredak pojedinačnog učenika zabilježi na njemu najprimjereniji način.
Važno je napomenuti da IOP dokumentira samo ono što je dodatno ili različito u odnosu na diferenciran
obrazovni program koji se ostvaruje u učionici. Individualni obrazovni plan stoga nije zamjena
za obrazovni program. U tom smislu Vijeće preporuča da se individualni obrazovni planovi stalno
procjenjuju kako bi se osiguralo da se u potpunosti vodi računa o potrebama pojedinog djeteta ili
mlade osobe.
Nacionalno vijeće za posebno obrazovanje svjesno je činjenice da na razini pojedinačnih škola mnoge
stvari neophodne za ostvarenje smjernica trebaju potporu. Potpora se odnosi na potrebe pripreme
učitelja i drugih sudionika. Budući da Vijeće procjenjuje da individualni obrazovni planovi zahtijevaju
ulaganje vremena i izvan učionice, u tom je smislu poduzelo istraživanje resursnih potreba neophodnih
da se primjeni dio Zakona iz 2004. koji se odnosi na IOP. Vijeće se savjetovalo s ključnim zainteresiranim
stranama kako bi od njih saznalo njihove stavove o načinu na koji najbolje poduprijeti ovaj
rad. Vijeće pozdravlja njihove stavove i komentare te će raditi na tome da pitanje resursa jasno iznese
u svojem ranije spomenutom Izvještaju o primjeni Zakona o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim
potrebama iz 2004. godine. Pri svemu tome Vijeće prepoznaje činjenicu da će cjelovita primjena
odredaba Zakona iz 2004. godine u pitanjima IOP-a zahtijevati orijentaciju i pristup cijele škole.
Vijeće priznaje razlike koje postoje između područja osnovnog obrazovanja i viših razina obrazovanja
pa prihvaća činjenicu da će unutar njih organizacijski pristupi upravljanju procesom IOP-a biti različiti.
Glavni je cilj ovog dokumenta iznijeti – općenito i ne preskriptivno – dobru praksu vezanu za individualni
obrazovni plan.
Nacionalno vijeće za posebno obrazovanje trenutno još nije preporučilo upotrebu određene informatičke
tehnologije. Još ne postoji računalni program posebno priređen za irski obrazovni kontekst.
Prema mišljenju Stručne skupine u ovoj su fazi ključni upoznatost s procesom individualnog obrazovnog
plana i njegovo razumijevanje. Vijeće će se savjetovati sa zainteresiranim stranama te će, zajedno
s bitnim organizacijama poput Nacionalnog centra za tehnologiju u obrazovanju, pravovremeno olakšati
razvoj tehnoloških pomagala.
Namjera je Vijeća da ove smjernice budu polazište za najbolju praksu do primjene Zakona o obrazovanju
osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004. godine. Zamišljeno je da u trenu kad odredbe
iz Zakona stupe na snagu ove smjernice imaju zakonski učinak. Krajnji je cilj Vijeća u ovom i drugim
djelima osiguravanje pristupa inkluzije u obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama uz
brigu za optimalan obrazovni ishod za svakog pojedinca u skladu s njegovim potencijalima. To je neophodno
kako bi on mogao plodno sudjelovati u društvenim i ekonomskim aktivnostima i na taj način
živjeti neovisnim i ispunjenim životom.
Tom Murray
Predsjednik

Bullyng - drugi dio

Riječ stručnjaka

Evo što o tome misli poznata psihoterapeutistica dr. sc. Ana Kandare Šoljaga

Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika: fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili drugu grupu djece. 

Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa. Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnog dječjeg nestašluka. Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve, sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju. 

Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto "grublji", kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.

Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i publika.  

Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni smanjuju žrtvu da bi onda pored nje izgledali veliki.

Ĺ˝rtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece, najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:

nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivo je, lako se rasplače i uznemiri, ima neku vidljivu različitost (debelo je, nosi naočale, ima klempave uši i sl.), ili ne zna kako se zaštititi i izboriti za sebe.

Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu šireći tako mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila. 

Bullying obično uključuje i publiku. Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje. Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, u sebi osjećaju loše i teško im je gledati zlostavljanje. No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtva, šute i igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija. Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti. Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Ĺ˝rtva bi htjela promijeniti situaciju ali ne može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije "cool", zlostavljač će najvjerojatnije prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na publiku, bez da se utjecalo niti na žrtvu niti na zlostavljača. Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pažnje, pažljivo konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno, započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj školi.

Bullying nije dječja igra

Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje. Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan. Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intezivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju. 

Bullying nije nasilni napad

Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste šake, noževi i drugo oružje dok je kod bullyinga najčešće više izraženo emocionalno, a manje fizičko nasilje. Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju. Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedan puta, dok bullying traje i ponavlja se. Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva strepi svaki dan očekujući nove nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kada je zatišje osoba je napeta i stalno na oprezu. Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, ozlijeđena, napadnuta djeca najčešće dobiju puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih unutarnjih, nevidljivih rana. Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja. Bullying je kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Ĺ˝rtva se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad trajno mijenja svoju osobnost i način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa. Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu "face". 

Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?

Ako saznate da je vaše dijete zlostavljano od strane drugog djeteta ili djece, možda ćete odmah htjeti zaštititi svoje dijete i konfrontirati se sa zlostavljačem i njegovim roditeljima. Možda će vam biti neugodno i željeti ćete da vaše dijete osnaži i uzvrati zlostavljaču. Možda ćete se i sami osjećati bespomoćno. Niti jedan od ovih načina neće pomoći vašem djetetu. Što može pomoći? 

Pokušajte prikupiti što je moguće više informacija o tome što se događa. Izbjegavajte okrivljavanje kako zlostavljača tako i vašeg djeteta. Razmotrite pažljivo ponašanje vašeg djeteta i njegov stil ponašanja. Ako razmišljate o tome da razgovarate s roditeljima zlostavljača, upamtite da će oni vjerojatno reagirati defenzivno, nastojeći obraniti kako svoje dijete tako i sliku vlastite obitelji. Vaš cilj treba biti da sva djeca imaju sigurno i poticajno okruženje, a ne da potpalite vatru. 

Slušajte svoje dijete. Zlostavljano se dijete srami toga što mu se događa i teško o tome govori. Osjeća da bi trebalo nešto poduzeti, a ne zna kako. Osjeća da nešto s njim nije u redu ako su baš njega izabrali za iživljavanje. Radite uvijek na odnosu s vašim djetetom, na razvijanju komunikacije, budite otvoreni za razgovor i pažljivi kada slušate. Već sama činjenica da je vaše dijete progovorilo o problemu i vidjelo na vama da vam je stalo može pomoći. Nemojte nikako zaboraviti da unatoč tome što ćete se osjećati i sami žalosno, povrijeđeno i ljutito, ovaj problem zahtijeva od vas hladnu glavu i razumno ponašanje. Ne opterećujte vaše dijete vlastitim emocionalnim stanjem. Vaše dijete ima već dovoljno svojih patnji.

Objasnite djetetu da neka djeca imaju problema sa sobom jer su možda i sami žrtve nasilja kod kuće ili se s niskim samopoštovanjem, nezadovoljstvom i vlastitim strahovima nose na neprikladan način. Pomognite djetetu da shvati da zlostavljač nije velik i moćan koliko mu se to čini. Djeci u mom savjetovalištu često pričam priču o lavu i zečiću. Pravi lav ne ide okolo napadajući bezrazložno i strašeći druge životinje. Njegova pojava je dovoljna da druge životinje znaju koliko je snažan i moćan. Prerušenog lava, koji je u stvari zečić, prepoznajemo po tome što je prerušen u agresivnog, bešćutnog lava koji mora stalno strašiti i rikati da se ne bi prepoznalo da se u tom kostimu zapravo krije prestrašeni zeko. Pomognite svom djetetu da nauči razlikovati pravog lava od prerušenog zečića.

Sa svojim djetetom razgovarajte o načinima kako se zaštiti od zlostavljača. 
Razgovarajte o tome kako odgovoriti na zlostavljanje. Na primjer:
• ne reagiraj, ignoriraj zlostavljača, otiđi iz situacije, potraži pomoć ako vidiš da je potrebno
• složi se sa zlostavljačem, kaži: "Imaš pravo", i otiđi

Kako bi uvježbali zaštitne strategije možete igrati s djetetom igru uloga. Najbolje je proći cijelu situaciju i pomoći djetetu da vježba i tako zapamti načine na koje će reagirati. Naglasite koliko je važno da ne pokaže da ga zlostavljanje ljuti i uznemirava jer to "hrani" zlostavljača. To je upravo ono što zlostavljač želi postići. Razgovarajte s djetetom o tehnikama zaštite, kao što je na primjer da bude uvijek u grupi s drugom djecom, napravite listu prijatelja ili kolega iz razreda s kojima bi moglo biti u grupi. Zlostavljač neće tako lako napasti ako je "publika" netolerantna na nasilje i ne smatra ga uopće zabavnim. Također, upozorite dijete da ne ulazi ni u kakve kontakte sa zlostavljačem. Ne potičite dijete na uzvraćanje udarca ili smišljanje osvete po sistemu "oko za oko, zub za zub". Uzvraćanje agresijom na agresiju zove se rat, a u ratu se mogu dogoditi ozbiljna stradanja i teško je kontrolirati situaciju. To je nešto što ne želite ni vi niti vaše dijete. I ne uzimajte ovaj problem osobno. Problemi djeteta koje zlostavlja su uzrok problema, a ne vi i vaše dijete. Ako problem ne možete riješiti sami, potražite stručnu pomoć.

Naravno, ponekad će situacija zahtijevati i vašu intervenciju, pogotovo ako se radi o upornom zlostavljanju koje je iscrpilo i vaše dijete i vas. U tom slučaju obratite se školi, razgovarajte s razrednikom, školskim psihologom ili ravnateljem škole. U ekstremnim slučajevima možda će biti potrebno obratiti se i policiji. Sigurnost djece treba biti prioritet i briga svih odraslih osoba. Razgovor s roditeljima djeteta zlostavljača najbolje je obaviti uz prisutnost školskog psihologa koji može pomoći u moderiranju razgovora i kontroli ponašanja svih prisutnih. Ukoliko ne naiđete na razumijevanje i brigu od strane odraslih osoba zaduženih za sigurnost djece u školi koju vaše dijete pohađa, razmislite o tome da prebacite dijete u školu u kojoj je borba protiv nasilja visoko na listi prioriteta. Ne zaboravite da je to velika odluka i promjena koja će dodatno iscrpiti vaše dijete, pa se prije ipak posavjetujte s psihologom.

Razgovarajte s djetetom o bullyingu čak i ako uopće ne slutite da bi se takvo što moglo njemu događati. To će poslati važnu poruku vašem djetetu o tome da vi znate što je to i da takvo ponašanje osuđujete, da se to događa i drugoj djeci, i da žrtva nije kriva. Također, čak i ako vaše dijete nikada ne bude žrtva, možete pomoći da ono bude dio "publike" koja će svojom netolerancijom na nasilje i izgrađenim stavovima o štetnosti bullyinga pomoći djeci žrtvama.

Moje dijete je bully

Pozvali su vas iz škole na razgovor tijekom kojeg saznate da je vaše dijete zlostavljač. To može biti prilično šokantna vijest. Važno je da unatoč tome pokušate ostati pribrani i ne negirate problem jer će to pogoršati stvari. Ako je vaše dijete zlostavljač, ono hitno treba vašu pomoć. Nikada sretan čovjek nema potrebu biti loš prema drugim ljudima. Ako vaše dijete zlostavlja drugu djecu sasvim je sigurno da imate nesretno dijete, koje vas treba. Isto tako nemojte misliti da bi vi znali da vaše dijete ima problema. Djeca zlostavljači neće roditeljima pričati o svojim "aktivnostima", kao niti o svojim lošim stanjima koji su ga doveli do takvog ponašanja. Da bi shvatili zašto vaše dijete povrjeđuje druge možda ćete trebati pomoć psihologa. Iako neka djeca zlostavljači nemaju obiteljskih problema, dobro bi bilo da razmislite o tome što vaše dijete uči o nasilju kod kuće. Kakvo je vaše ponašanje i stavovi i kakva je vaša komunikacija s djetetom? Dijete koje je izloženo izrugivanju od strane braće ili roditelja može ispoljavati agresivno ponašanje izvan kuće. Djeca koja gledaju nasilje ili ga i sami trpe uče da "jači tlači" pa će svoju bol prenijeti u agresivnu kontrolu onih koje vide slabijima od sebe. Osim što se trebate truditi da atmosfera u vaša četiri zida bude sigurna od nasilja postoje još neki načini kako možete pomoći vašem djetetu da prestane sa zlostavljanjem. Razgovarajte s djetetom o tome da je zlostavljanje ozbiljan problem koji vi nećete tolerirati. Potražite zajedno s djetetom razloge zašto je zlostavljanje loše i kako se osjeća žrtva zlostavljanja. Naglasite da kada zlostavlja drugu djecu zapravo ostavlja loš dojam i govori o sebi ružne stvari. Objasnite da su zlostavljači mahom nesretni, nesigurni ljudi. Naučite vaše dijete kako efikasnije rješavati sukobe i probleme kao i važnost tolerancije. Nagradite dijete kada vidite da se trudi i reagira nenasilno. Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.

Kolika je važnost vaše otvorenosti da čujete problem i vaše odlučnosti i upornosti da ga riješite, najbolje govori podatak da mnoga djeca koja su zlostavljala drugu djecu u osnovnoj školi imaju ozbiljnih problema sa zakonom i policijski dosje do 30. godine. Neki nikada ne završe školu.

Cyberbullying

Cyberbullying je relativno nova pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem e-maila, chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna svima i odmah.