IN MEMORIAM

POSLJEDNJI POZDRAV DRAGOM PROFESORU DRAGUTINU KULEŠANINU

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

INTERNET I NASILJE MEĐU VRŠNJACIMA

Vršnjačko nasilje je društveni fenomen koji je prisutan mnogo generacija unazad. Brojni su oni koji su na neki način tjekom školovanja bili izloženi u manjoj ili većoj mjeri maltretiranju od strane vršnjaka. Po podacima iz USA, oko 30 odsto učenika je uključeno u vršnjačko nasilje barem jednom tjekom školovanja, ili kao žrtva ili kao nasilnik. Nasilno ponašanje u današnje vrijeme prelazi granice fizičkog okruženja i postaje jedan od većih problema u interakcijama djece i mladih na Internetu. Tako je i vršnjačko zlostavljanje dobilo svoje novo lice u vidu sajber zlostavljanja.

Sajber zlostavljanje ili uznemiravanje događa se kada se mobilni telefoni, društvene mreže ili druga komunikaciska sredstva koriste za prijetnje, zastrašivanje, ismijavanje ili bilo koji drugi oblik verbalnog zlostavljanja.

Ovakva vrsta zlostavljanja po posljedicama koje ostavlja nije ništa manje strašna za djete žrtvu, a za roditelje, naročito ako oni ne poznaju dovoljno prirodu novih tehnologija, može biti teško za razumjevanje i prevazilaženje. Medjutim specifičnosti okruženja na Internetu, čine ovaj vid zlostavljanja sve rasprostranjenijim i po nekim mišljenjima čak i opasnijim po psihološku dobrobit žrtve zlostavljanja od tradicionalnog vršnjačkog zlostavljanja.

RODITELJI, NASTAVNICI,  KRAJNJE JE VRIJEME DA SE OSVJESTITE I BAREM POKUŠAJTE NEŠTO NAUČITI O TEHNOLOGIJAMA I DRUŠTVENIM MREŽAMA, KAKO BI SHVATILI O ČEMU JE RIJEČ.

POSLJEDICE MOGU BITI NEPOPRAVLJIVE

TJELESNI ODGOJ ILI VOJNIČKI DRIL

DAKLE DA SE OSVRNEMO NA ODGOJ I ODGOJNE PREDMETE

Osvjedočio sam se nebrojeno puta, surfajući po internetu (forumima, specijaliziranim web stranicama) da je generalni stav i struke i roditelja, da predmeti kao što su TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA, GLAZBENI ODGOJ I LIKOVNI ODGOJ nebi trebali biti ocjenjivani, odnosno nebi trebali utjecati na opći uspjeh učenika. Niz je razloga zašto:

- djeca nemaju jednake motoričke sposobnosti iz niza razloga (pretilost, skolijoza, urođeni strah od visine...)
- sluh djeteta i antitalent za ritam
- nedovoljno dobro razvijenu percepciju i osječaj za boje i prostor

Naravno svi ti predmeti od djece zahtjevaju određene vještine i sposobnosti, a nastavnici ih ocjenjuju (ili kažnjavaju ocjenama) jer ne mogu ubaciti loptu u koš, preskočiti kozlić ili nedovoljno brzo trče. Isto tako neki neznaju otpjevati i pogoditi tonalitet i ritam pjesme ''Bratec Martin''. Neki jednostavno neznaju nacrtat čovjeka ili psa i mačku u idealnim proporcijama.....
Sve su to razlozi zašto se ti predmeti nebi trebali ocjenjivati, odnosno nebi trebali utjecati na opći uspjeh učenika. Još je tu i kriterij ocjenjivanja tih sposobnosti i vještina. Većina nastavnika je shvatila da su ti predmeti odgojni, ali ima ih još uvjek veliki broj onih koji svojim kriterijem ocjenjivanja žele pokazati autoritet, moć i čak se neki upuštaju u omalovažavanje djece koja ne mogu nešto preskočiti, otpjevati ili nacrtati.

Friški primjer u našoj školi je i tjelesni odgoj. Ne mogu si zamisliti da je po nastavnom planu i programu u tjelesni uvrštena bilo koja borilačka vještina a kamoli džudo. Prije svega želim naglasiti da su borilačke vještine specifikum za sebe i kod njih treba biti vrlo oprezan i stručan u odabiru osoba koje se žele baviti istim. Drugo, u borilačkim vještinama osim što trener, predvač mora znati neku borilačku vještinu, mora biti i izuzetan pedagog i metodičar kako bi svoju vještinu prenio na drugoga. Molim učitelja TZK-a da se malo zamisli nad svojim metodama rada, kako se nebi ponovile ružne stvari kao neki dan kada je jedno djete završilo na šivanju arkade, nakon učenja džuda.
MOLIM VAS KADA IH BUDETE POUČAVALI BOKSU, DAJTE IM RUKAVICE I ZAŠTITNE KACIGE.
p.s. nemojte nam djecu nagovarat da se tuku, često se ta nastava nastavi i po hodnicima škole, ulici i parkovima, bez kontrole i prisustva nastavnika.

BUDUĆNOST ILI UTOPIJA

Dali ćemo ikada dobiti sustav školstva koji omogućava našoj djeci pravilno učenje i razvoj na osnovu njihove urođene inteligencije i urođenih sposobnosti.
Postoji li mogućnost da se naša djeca prilikom upisa u osnovnu školu testiraju na način kako to opisuje profesor Howard Gardner u svojoj teoriji višestrukih inteligencija, kritici prema stavu da postoji samo jedna ljudska inteligencija koja može biti procijenjena kroz standardne psihometrijske instrumente.

Gardner je napravio ovakvu podjelu inteligencija :

Vizualno – prostorna : odnosi se na sposobnost vizualizacije u svom umu i preosudbe u prostoru. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, arhitekt.

Verbalno – lingvistička : odnosi se na riječi, izgovorene ili zapisane. Ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije su vrlo vješti govornici, dobri u debatama i raspravama, lako pamte riječi, uče isključivo pamćenjem riječi, lako uče strane jezike, lako razumiju sintaksu i strukturu jezika. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, novinar, filozof, političar, pjesnik, odvjetnik.

Logičko – matematička : odnosi se na logiku, apstraktno razmišljanje i brojeve. Jako je korelirana s tradicionalnim konceptom inteligencije, uključuje sposobnost prepoznavanja predložaka, znanstvenog razmišljanja i analize, sposobnosti izvođenja složenih izračuna. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, znanstvenici, inžinjeri, liječnici, matematičari, ekonomisti.

Tjelesno – kinestetička : odnosi se na tjelesne aktivnosti. Ljudi s izraženom ovom vrstom inteligencije su dobri u sportu i plesu, obično najbolje uče kroz pokrete i fizičku aktivnost.

Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, atletičari, plesači, glumci, muzičari, vojnici, policajci, kirurzi.

Muzičko – ritmička : odnosi se na ritam, muziku i sluh. Ljudi s izraženom ovom vrstom inteligencije pokazuju veću osjetljivost na zvuk, ritam i muziku. Imaju dobar sluh, znaju pjevati, svirati instrumente i skladati. Imaju dobro razvijene govorne vještine, obično koriste zvuk i kod pamćenja, koriste ritam i melodiju za pamćenje. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, instrumentaliste, pjevače, dirigente, govornike, pisce, kompozitore.

Interpersonalna : odnosi se na interakciju s drugim ljudima. Ljudi s izraženom ovom vrstom inteligencije su ekstrovertirani, osjetljivi na emocije i raspoloženje drugih ljudi, njihov temperament, motivatore i sposobnost da surađuju kao dio grupe. Vješti su komunikatori i lako se suosjećaju s drugima. Najbolje uče u radu s drugima i uživaju u diskusijama i debatama. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, trgovci, političari, manageri, učitelji, socijalni radnici.

Intrapersonalna : povezana je s introspekcijom i samorefleksivnošću. Ljudi s izraženom ovom vrstom inteligencije su obično intuitivni i povučeni, vole raditi sami. Vješti su u opisivanju svojih osjećaja i motivatora. Odnosi se na razumijevanje sebe, razumijevanja svojih snaga i slabosti, što nas čini jedinstvenim, da li možemo predvidjeti svoje reakcije i emocije. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, filozofi, psiholozi, teolozi, odvjetnici, pisci.

Naturalistička : odnosi se na prirodu, povezanost s prirodom, te njeno razumijevanje. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, biolozi, farmeri, vrtlari.

Egzistencijalna : odnosi se na filozofska pitanja života. Zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su zanimanja povezana s religioznošću i filozofijom.

Iako se susreo sa brojnim kritikama, Howard je radio na primjeni svojih teorija u praksi i obrazovanju. Zalagao se za uvođenje različitih metodologija i aktivnosti da se doprije do svih učenika, ne samo onih koji imaju razvijenu lingvističku ili logičku inteligenciju. Najpoznatija u primjeni je New City School u St. Louisu, čiji učitelji i ravnatelj su napisali tri knjige i mnoštvo članaka u kojima je objašnjena primjena teorije. Organizirane su i konferencijena kojima je sudjelovalo preko 200 učitelja i profesora iz cijelog svijeta.

Studija koju je proveo Harvard na 41 školi koje su koristile Gardnerovu teoriju, došla je do zaključka da u tim školama postoji kultura napornog rada, poštovanja i pažnje. Nastavnici koji surađuju i uče jedni od drugih, učenici koji su motivirani slobodnim odabirima uz neka ograničenja i jak fokus na omogućavanju učenicima da proizvode visoko kvalitetan rad.


Učitelji, dali shvaćate da naša djeca nemaju jednako razvijene sposobnosti ?

MALI TIRANI

Kao što sam već napisao, mi roditelji se više ili manje poznamo, družimo i komuniciramo.
Jedna stvar me jako muči i kod roditelja i kod škole, a to je neadekvatno, neučinkovito riješavanje konkretnih problema.
Idemo prvo krenuti od konstatacije da nisu sva djeca ista i da je njihova percepcija škole potpuno različita iz niza razloga (odgoj, odnos prema autoritetima, prema starijima i odnos prema vršnjacima).
Dakle to su sve naučena ponašanja i potiču iz obitelji. Većina nas, svoju djecu šaljemo u školu u koju oni rado idu i vole biti u njoj. No što kada se pojavi problem i ta ista djeca koja su pjevajuči išla u školu, počnu imati grčeve i strah prije odlaska u istu? Što kada ujutro od svog djeteta čujete niz izlika kako nebi išlo danas u školu?
MOŽEMO LI POMOĆI SVOJOJ DJECI (pod svojoj mislim i na školu)???

Kako dolazi do eskalacije problema?
- neprepoznavanjem problema na vrijeme
- neučinkovitim rješavanjem problema
- utapanjem problema u kolektivnu krivnju
- šutnjom na probleme (i kod roditelja i kod škole) pod izlikom ne zamjeram se nikome

Poslijedice!!
- djeca nam gube volju za odlazak u školu
- nemoć nastavnika da održe kvalitetno nastavu
- nered pod odmorom
- sustavno maltretiranje svih u razredu od strane pojedinca i grupe okupljene oko istog
- frustrirani roditelji koji to poslije riješavaju na svoj način (totalno neadekvatno i neprimjereno)

Primjer:
Dijete od prvog razreda osnovne škole pokazuje devijantno ponašanje i sustavno maltretira sve oko sebe. Pri tome, u svoj krug, privuče još pet šest učenika (neki uđu u taj krug jer su slični, a neki jednostavno zbog toga da i njih ne maltretira po principu linije manjeg otpora). No, maltretiranje takve djece nastavlja se i van škole (na putu u školi i iz škole kući, u parku na igri...). To maltretiranje traje od prvog razreda i ne jenjava, nego se pojačava. Pa dali naša djeca moraju to trpiti osam godina svog školovanja? Dali škola poduzima sve odgojne i zakonske mjere koje ima na rasolaganju? E, tu je problem!! Kada je to djete od samohranog roditelja i iz nižeg socijalnog staleža, onda se problem nekako brže riješava. Ali što kada je to djete ''intelektualaca'' (samo po profesiji) i viđenijih roditelja sa društvenim položajem (materijalnim, političkim...) koji uljeva ''autoritet''. Kako se onda riješava problem? Nikako ili gotovo nikako.
Znam da je sa nekolicinom roditelja već obavljen niz razgovora i zbog njihove djece sazvan niz roditeljskih sastanaka pod nazivom kolektivna krivnja i svi su loši. Pa zbog takve djece, naša djeca ne idu na ekskurzije, izlete i ine stvari kojih se i ja rado sjećam iz svog školovanja i ostala su mi u vjećnoj uspomeni.
Što kada razgovori sa roditeljima ne poluče željene rezultate? Dali sve staje na tome? Pa kada su u pitanju ''obični'' roditelji, onda se ide do kraja i koriste se svi raspoloživi resursi, a kada je u pitanju ''viđeniji'' roditelj sa društvenim statusom, onda se svede na kolektivnu krivnju. Nikome ne pada na pamet obavjestiti centar za socijalnu skrb, mup, dječijeg pravobranitelja i ine institucije, koje svojim zakonskim autoritetom mogu utjecati na riješenje problema.

RIJEŠAVAJTE PROBLEM I SPASITE NAŠU DJECU
VRATITE IM OSJEĆAJ RADOSTI KADA IDU U ŠKOLU
SPASITE PROBLEMATIČNO DJETE DOK JOŠ IMA VREMENA

VI TO MOŽETE I MORATE

ODNOS RODITELJ - DJETE

SVAKODNEVNO SE PITAM JESAM LI DOBAR RODITELJ
Uvijek sam u dilemi dali nešto dobro ili ne, radim u odgoju svoga djeteta. 
U eri čiste egzistencije i brige za opstanak na svim poljima, a mislim da je takvih u lijepoj našoj pozamašan broj imamo li dovoljno volje, snage, strpljenja za bilo koga, a kamoli za djecu. 
Ponekad mi se čini da kad dođem s posla više bih volio da me niko ništa ne pita i da ja nikom ništa ne moram govorit. nekad je lakše najest se, pa pod izlikom ''boli me glava i umoran sam'' leć i odspavat sat dva, nego pomagati djetetu oko nečega što mu nije jasno iz gradiva. Nekad više volim da me ništa ne pita i kad je sve jasno. 
Naravno to nikako nevalja. 
Često u takvim situacijama posežemo za riječima, pa kak' si glup, pa ti ništa nemo'š zapamtit na nastavi, ili još gore, ona glupa nastavnica ti nije bila u stanju to objasnit, pa jel ti nemaš dopunsku iz tog predmeta i .....

Roditelji skulirajmo se i sve svoje probleme na poslu ostavljajmo na pragu pred vratima stana. 
Razgovarajmo sa djecom, pomažimo im, volimo ih. Nemoj mo ih stalno gurat od sebe i biti sretni kada nas ništa ne pitaju. 


šteta može biti nepopravljiva.

PAR STVARI NAĐENIH NA NETU

PRENOSIMO sa foruma specijaliziranog za prosvjetne djelatnike :

http://pil2.mscommunity.net/Forumi/Pedagoškopsihološketeme/tabid/498/forumid/28/threadid/609/scope/posts/language/hr-HR/Default.aspx

EVO PAR INTERESANTNIH

Slažete li se sa mišljenjem William Arthur Wardom koji kaže:

Osrednji učitelj naređuje,
Dobar učitelj objašnjava.
Izvrstan učitelj demonstrira.
Veliki učitelj inspirira.

Razna mišljenja i konstatacije vaših kolega i kolegica:

Prva stvar koja mi pada na pamet je da nije svatko tko je završio neki fakultet za rad u školi time dobio i "ono nešto" što je potrebno da bi osoba mogla biti dobar nastavnik.
Često mladi nastavnici i učitelji misle da sve znaju i prilaze djeci ne osluškujući njihove potrebe. To osluškivanje stiče se praksom i radom u školi.
Već 17 godina radim s djecom istog uzrasta (od 5.-8. razreda), kod kuće imam svoju djecu također različitog uzrasta (osnovna, srednja, fakultet) i mislim da sam sigurno puno bolja i spremnija kao nastavnik nego na početku mog rada s djecom, ali sam svjesna da još puno moram raditi na sebi.
I svi mi bi to trebali.
Truditi se, osluškivati, učiti i pozitivno pristupati tim "malim stvorenjima" pred kojima je život.
Prvenstveno zbog toga jer svaka naša pogrešna gesta, reakcija ili aktivnost može u njima ostaviti trajan trag.
Opet s druge strane, često učenici koji vole profesora iz nekog predmeta time i odrede svoje životno zanimanje!


Činjenica je da ljudi različito reagiraju na početku svoje karijera ili kada steknu više iskustva rada u razredu. Neki imaju više kriterije ocjenjivanja na početku karijere, a drugi postrože svoje kriterije tijekom rada.
Zanimljivo je kako kolegice i kolege u zavisnosti kakve dobi je njihovo dijete / djeca bolje razumiju svoje učenike ako su u istoj kronološkoj dobi.
Isto tako, kada učitelji / nastavnici krenu na neku edukaciju na kraju koje moraju polagati ispit npr. ECDL u svom neposrednom radu u razredu promjene svoje ponašanje - daju više konkretnih primjera, više potiču učenike na interakciju, daju više vremena kod usmenog odgovaranja da učenik počne odgovarati.

Obzirom da se naše vlastito iskustvo učenja u sadašnjosti tako jasno preslikava na naš aktualni rad s učenicima je li onda odgovor u cjeloživotnom učenju učitelja/nastavnika?
Dokle god se nalazimo u položaju učenika - bit ćemo bolji učitelji?

Većina ljudim vjeruje kako smo najzadovoljniji kada ne radimo ništa i kad se opuštamo. To može biti točno samo ako smo prije toga naporno radili.

Psiholog Mihaly Csiksyentmihalyi proučavao je kada se ljudi osjećaju najzadovoljniji. On i njegovi suradnici došli su do zapanjujućeg otkrića u odnosu na ono što većina ljudi vjeruje, ispitujući stotine ljudi koji su vjerovali da provode vrijeme radeći ono što vole.
To su bili različiti umjetnici, znanstvenici, sportaši, ali i "obični" ljudi različitih kultura. Svi ispitanici su izjavili kako su najveći osjećaj zadovoljstva imali kada su potpuno koncentrirano bili zaokupljeni nekom aktivnosti koja im je bila izazovna i u kojoj su osjećali da razvijaju svoje sposobnosti.

Zanesenost onim što radimo dovodi do izuzetnih iskustava tj.najvećeg osjećaja zadovoljstva.
Kako to mi možemo postići?
Postoje neki uvjeti koji su potrebni da bi postigli to zadovoljstvo:
- slobodan izbor aktivnosti
- potpuna koncentracija na akativnost
- visok stupanj određenih vještina
- jasni ciljevi i povratne informacije
- nedostatak brige zbog mogućnosti gubitka kontrole nad situacijom .

Što znači ovaj zadnji uvjet? On se odnosi da neke aktivnosti mogu dovesti do neuspjeha. Ljudi koji se njima bave obično zbog toga ne brinu. Oni vjeruju kako su dovoljno vješti da uspješno ostvare to što žele.

Jeste li prepoznali sebe u nekim od ovih uvjeta?

Svaka struka vremenom razvije svoj jezik komuniciranja koji oni koji se nalaze izvan te struke teško mogu razumijeti.
Ponekad se stručnjaci čude kako su nešto rekli npr. pacijentu, roditelju - a oni su napravili upravo ono što nije trebalo.
Dakle, ako želimo biti sigurni trebamo provjeriti kako je to što smo rekli shvatio roditelj, učenik.
Zadovoljiti se činjenicom, da smo obavili neki razgovor nije dovoljno kada se radi s ljudima. Razgovor s roditeljem svakog učenika je izuzetno delikatan, jer nesporazumi koji nastanu nakon takvog razgovora u pravilu ispašta učenik, a mi takav razgovor i vodimo kako bi pomogli učenku.
Upravo činjenica da radimo za dobrobit mladih ljudi zahtjeva pokazivanje empatije prema učenicima, njihovim roditeljima.
Nikada se ne smije zaboraviti kako ljudi ne primaju informacije, ne obrađuju ih i ne reagiraju na informacije jednako. Reakcija i na najljepšu po našem mišljenju informaciju, može kod nekoga izazvati neočekivanu reakciju. Npr. pohvalimo učenika kako je nešto super napravio u školi, a roditelj negira taj uspjeh i forsira uspjeh u nekom sportu.
Razumijevanjem vrijednosnih sustava učenika i njihovih roditelja možemo izbjeći duboke nesporazume. Popričati individualno sa svakim svojim učenikom o tome što mu se sviđa ili ne, nije izgubljeno vrijeme - već višeznačan dobitak.
Empatija koju pri tome pokažemo svom učeniku je i model ponašanja koji on može dalje ponijeti u život!

Svi koji rade s djecom u svom radu jednostavno moraju imati dovoljnu dozu strpljivosti, upornosti.
Bez strpljivosti u pristupu svakom dijetetu, strpljivosti u praćenju procesa poučavanja, te strpljivog čekanja na rezultate nikako ne možemo govoriti o sebi kao dobrim edukatorima.
Svjesnost našeg uvjerenja kako svatko s kim radimo može pokazati napredak i iskoristiti svoje potencijale, ako strpljivo i na pravi način radimo s tom osobom je preduvjet uopće našeg rada kao edukatora.
Individualne razlike među djecom, mladima mogu biti velike. Samo strpljivim poticanjem, hrabrenjem neki učenici mogu nakon dužeg vremena pokazati što zapravo mogu.
Možete se možda sjetiti i svog odrastanja, te naći u svojoj osobnoj povijesti osobu koja je svojim vjerovanjem kako možete nešto pridonjela upravo tome da to i uspijete.

Osim verbalnih poruka učenicima, neverbalne poruke našeg tijela mogu učenike potaknuti ili ih odbiti od ideje aktivnog verbalnog sudjelovanja u nastavi. Kako se onda ponašati? Evo nekih konstruktivnih savjeta koji mogu pomoći.



Kada želite pozvati učenike na sudjelovanje, klimajte glavom i završite svoje komentare ili pitanja uzlaznim tonalitetom glasa. Pokažite zatim pomakom glave ili kontaktom očiju ili pokretom ruke – kako je došlo vrijeme za govor učenika. Kod pokazivanja ruku nikako ne koristite kažiprst, već cijelom rukom, otvorenim dlanom prema gore pokažite na učenika. Kada učenik počne govoriti – odmaknite se od njega. Tako potičete osjećaj uključenosti ostalih učenika u razredu.
Svakako uspostavite kontakt očima s govornikom. Istovremeno promijenite svoju fiziologiju –od stanja govornika u stanje slušatelja. Zajedno s time prebacite se unutar sebe iz vizualnog stanja u auditivno ili kinestetičko stanje. Uloga slušatelja mekša je, te opuštenija.
Vaša prava fiziologija u ovom trenutku je ona koja učeniku šalje poruku: „ zanimaš me ti, tvoje pitanje, tvoja dobrobit, poštujem te“.
Stojite uspravno, ali ne i ukočeno, s rukama koje su vam bočno ili spojene na leđima. Imajte potpunu pažnju i gledajte u učenika.
Kada komunikacija zakaže, ispitajte svoju fiziologiju. Jeste li možda izgledali kao da vam je dosadno, ili da ste neraspoloženi, agresivni ?
Govor tijela je moguće vježbati i vrlo brzo možete postati vrlo vješti u tome. Naravno i ovdje je važna vaša motivacija.

Mladi kolege i kolegice na početku svoje karijere nalaze se pod velikim pritiskom osobne odgovornosti – hoće li znati odgovoriti na pitanja učenika.
Moramo biti svjesni kako će uvijek biti stvari o kojima nećemo znati onoliko koliko bi to željeli, ali možemo motivirati druge i sebe za pronalaženje odgovora.
Ako učenik postavi pitanje na koje je vaša reakcija ljutnja ili druga snažna emocija, zastanite i dopustite si trenutak za smirenje i opuštanje prije nego odgovorite .Prije svega treba se smiriti, ne pokazati agresivnost ili ljutnju. Zahvaliti na postavljenom pitanju, te predložiti da odgovor pronađe učenik ili zajedno svi do sljedećeg puta. Rješenje može biti ako pitanje nije primjereno da se zahvalite učeniku na pitanju i kažete kako sada nije najbolje vrijeme za odgovor, ali kako ćete potpunije odgovoriti kasnije.
Ispitivanja su pokazala kako učenike više zanima koliko vam je stalo, nego koliko znate.

Dr. Haim Ginott je napisao:
"Došao sam do zastrašujućeg zaključka da sam ja odlučujući čimbenik u učionici. O mom dnevnom raspoloženju ovisi kakav će biti dan. Kao nastavnik, imam silnu moć da djetetov dan učinim jadnim ili veselim. Mogu biti sredstvo mučenja ili instrument nadahnuća. Mogu ponižavati ili udobrovoljavati; povređivati ili iscjeljivati. U svim situacijama moja reakcija odlučuje hoće li kriza eskalirati ili se stišavati i hoće li se dijete humanizirati ili dehumanizirati"

Evo jedne zanimljive konstatacije jedne vaše kolegice:
Kao edukatori mi smo profesionalci i kao takvi očekuje se od nas profesionalno reagiranje. Djeca mogu puno toga podnjeti, ali je pitanje je li to potrebno i nužno. Uvijek ima djece koja su krhka, emocionalno preosjetljiva i nije potrebno takvoj djeci otežavati život u školi nekonzistentnim ponašanjem učitelja.
Škola nekoj djeci predstavlja veliku muku. Takvi učenici imaju velikih stvarnih problema kada trebaju krenuti u školu. Počinju se preznojavati, postanu anksiozni i jednostavno ne mogu krenuti u školu i boraviti u njoj. Taj problem koji se događa učenicima stručnjaci nazivaju školskom fobijom.
Ponekad i "čvrsta" djeca počnu reagirati na frustrirajuće situacije u školi psihosomatskim problemima kao što su problemi s probavom, jelom, spavanjem. Ponekad se javlaju tikovi, mucanje.
Kao profesionalci trudimo se obavljati svoj posao svjesni problema koje može naše ponašanje izazvati kod djece koja su nam povjerena na educiranje. Oni su za nas "kristali i porculani", te se prema njima odnosimo onako kako bismo željeli da se i drugi odnose prema našoj djeci ili prema nama samima.

KRITERIJI OCJENJIVANJA

TKO OCJENJUJE UČENIKE, A TKO NASTAVNIKE?



Baš negdje na netu, nedavno, povela se rasprava o tome kakvi su kriteriji ocjenjivanja u osnovnim školama i koji su razlozi da su isti toliko različiti od škole, do škole i od sredine do sredine. Opći stav učesnika rasprave je taj, da često upisana ocjena u imenik ili zaključna ocjena na kraju godine i nije u skladu sa znanjem određenog učenika. Tu se misli na realno znanje u odnosu na zaključenu ocjenu. 


Mišljenja zašto je to tako:


- kriteriji ocjenjivanja od nastavnika do nastavnika su potpuno drugačiji
- program nastave je globalno isti, ali škole i nastavnici biraju sami po kom udžbeniku će učiti djecu, pa se i nastava od škole do škole razlikuje, pa tako i usvojeno znanje 
- odgojni predmeti tipa tjelesni, glazbeni, likovni, nebi trebali utjecati na opći uspjeh učenika ili nebi trebali biti ocjenjivani na način kako se to radi - prijedlog je opisna ocjena (razlog je taj da djeca nemaju jednake sposobnosti i već time nisu međusobno ravnopravna. Kod tjelesnog motorika, pretilost, urođeni strahovi, kod likovnog darovitost za crtanje, kod glazbenog sluh). 
- razlika u kriterijima između samozvanih elitnih škola (bez relevantnih i realnih osnova za to), tzv. običnih škola i škola u ruralnim sredinama 
- jedan od osnovnih razloga u različitosti u ocjenjivanju (po mišljenju učesnika rasprave) je i sama metodika i način održavanja nastave od nastavnika do nastavnika


No, to je tako i roditelji i djeca ne mogu utjecati na to, osim što se mogu i moraju prilagoditi načinu rada pojedinog nastavnika i ispunjavati njihove kriterije.


No što je sa nastavnicima, tko njih ocjenjuje i tko njima daje pozitivnu ili negativnu ocjenu za njihov rad. Idemo probat to malo analizirati i probati se osvrnuti na tu, tako delikatnu stvar. Dali netko ima pravo to ocjenjivati? Da, ima. Kao prvo to bi trebao i morao konstantno raditi školski pedagog, koji ima pravo i dužnost to kontinuirano činiti, te ukazivati pojedinom nastavniku na dobre i loše strane njegovoga rada, te ga upućivati kako i na koji način treba poboljšati svoj rad. Naravno tu je i prosvjetna inspekcija koja može utjecati na rad pojedinog nastavnika i dati ocjenu rada istog. 
No opće mišljenje je da i nakon inspekciskih radnji navedenih, nema nikakvih sankcija za profesore kod kojih se, takvim nadzorom, ustanovi da metodika i način nastave nisu zadovoljavajući.
Samo ću navesti jedan primjer. U privredi, u privatnom sektoru, postoji niz načina i modela praćenja zaposlenika. Od prijema u radni odnos, do konstantnog pračenja rada i učinka istog na ukupan rezultat rada tvrtke. U koliko isti nije zadovoljio kriterije, jednostavno ili nije ni primljen na radno mjesto ili je u kratkom roku dobio otkaz. Pa tako za prijem na radno mjesto komercijaliste, uz traženu stručnu spremu, morate zadovoljiti i selekciske kriterije. Morate proći niz testova i to, test općeg znanja, test inteligencije (križić-kružić-trokutić), test struke, test stranog jezika i tek kad ste prošli na tim ispitivanjima, onda pristupate razgovoru face to face sa tročlanom komisijom. Ovo navodim samo zato da bi to mogli komparirati sa načinom prijema na radno mjesto (tako važno i tako plemenito, jer se radi o edukaciji djece)  u neku obrazovnu ustanovu (izuzet ćemo privatne obrazovne ustanove). 
Dakle, objavi se natječaj za prijem u radni odnos za radno mjesto profesor ''nečega''. Na taj natječaj se javi nebrojeno puno kandidata (otprilike isti broj kao i za radno mjesto komercijaliste iz gornjeg primjera). On prilaže traženu dokumentaciju i na osnovu nje prima se u radni odnos. Naravno najčešče se prima (u Osijeku) ako je to ''amenovala'' pozamašna gospođa iz relevantnog ureda u našoj županiji. Dali škola ima utjecaj nad tim autoritetom, ili ide na način (neću se zamjerat). 
Kada se budu uveli i standardizirali stroži uvjeti za prijem u radni odnos u obrazovnu ustanovu, te kada se bude sustavno pratio i ocjenjivao rad nastavnika, tada će nam i djeca iz škola izlaziti sa podjednakim znanjem i neće biti velikih oscilacija istog.
 

TKO JE KOME AUTORITET I ZAŠTO

ŠKOLA BEZ NASILJA - PO UNICEFU

Kao što znamo, naša škola se uključila u UNICEF-ov program ''ŠKOLA BEZ NASILJA''. Već nekih godina je u tom programu. No bez obzira na to, bilježili smo i stalno bilježimo u istoj razne oblike ''nasilja'' nad djecom, a bilo je i slučajeva nad nastavnikom. Sjetimo se prije koju godinu i objavljivanja grupe na FACE-u o jednoj učiteljici, pa slučajeva istih o raznim učenicima i učenicama naše škole, pa video uradaka na Youtube-u, pa krađa mobitela i inih vrijednosnica po školskim svlačionicama.
Dali je tu samo škola kriva? Ne. I mi roditelji snosimo veliki dio krivice za ponašanje naše djece, odnosno, usudit ću se reći VEĆI dio krivice. Pa ta djeca sjede kod kuće za računalima bez ikakve kontrole, ili većina sa vrlo malo kontrole. No, što tu može učiniti škola? Ja mislim puno. Kako? Pa svim svojim AUTORITETOM, kao ustanova, i to kroz stalnu edukaciju (prevenciju) djece, roditelja i nastavnika. No kada ta prevencija izostane ili kada ne daje dovoljno dobre rezultate, tada ta ista škola mora iskoristiti sve svoje zakonske mogućnosti kako bi zaštitila svakog učenika i nastavnika koji su sastavni dio iste.
Nažalost, škola ćešće poseže za rješenjem problema kroz koliktivizaciju istog ili jednostavno zataškavanjem - trpanjem problema pod tepih. Tako nam se dogodi da manjina počne vladati nad većinom i to zbog razno-raznih razloga. Najveći problem je što škola (čitaj - direktor i stručna služba) misli da se za neke probleme nezna van škole. Na taj način podcjenjuje nas roditelje, misleći da se mi međusobno ne poznamo, ne komuniciramo, ne savjetujemo se međusobno. Što se dogodi kada eskaliraju problemi unutar škole i ne nađe se pravo i učinkovito riješenje. Onda roditelji počnu uzimat stvari u svoje ruke i rješavaju problem kako znaju i umiju. Dali je to uredu? Pa i je i nije. Je zato što je to ponekad jedini način zaštite vlastitog djeteta. Nije, zato što te metode ponekad prelaze granice pristojnog ponašanja (zbog frustriranosti i osjećaja nemoći). No na sreću (savjet roditeljima), kada škola zakaže (pa i onda kada samo pomislite da je zakazala), postoje ustanove koje imaju AUTORITET i nad školom. Školske inspekcije i Centar za socijalnu skrb, pa i policija. Nemoj te se ustručavati potražiti pomoć i u tim ustanovama.
Kod nas je problem što pojedini učenici u našoj školi imaju roditelje koji su u očima našeg ravnatelja AUTORITET, ili su ga zadužili na neki drugi način, a on im vraća zataškavanjem problema njihove djece kroz kolektivnu krivnju.
Dakle roditelji,

KADA NE IDE PREKO ŠKOLE, OBRATITE SE INSTITUCIJAMA

ORAZOVANJE I KREATIVNOST -dali su u koliziji

Dali su današnji sustav obrazovanja i kreativnost djece u koliziji i dali današnji sustav obrazovanja ubija kreativnost kod djece?

Vječno pitanje

Pogledajte ovaj video

http://youtu.be/iG9CE55wbtY

MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA ILI NEPRIHVATLJIVO PONAŠANJE

Ponašanja koja su nas nekad svrstavala u kategoriju huligana danas, na žalost postaju modelom ponašanja sve većem dijelu mlade generacije. Svaka čast većini 'normalnih', no kako je krenulo, uskoro iznimkama. No, potencijalna opasnost prijeti od onih drugih, izgubljenih, agresivnih, željnih pažnje, pozicije i uspjeha na neki sasvim krivi način. 'Ta' djeca nisu neka druga djeca, već ona ista iz vrtića i škole koja su nas do nedavno pristojno pozdravljala. Svijet oko nas se mjenja i djeca se mjenjaju.

Prepoznavanje problema i reakcija

Najvažnije je prepoznati početak neprihvatljivog ponašanja djeteta i odmah reagirati. A on počinje već sa bezazlenim odlaskom sa zadnjeg sata... I tako to krene. Ako se na vrijeme ne uoči i ne korigira, sigurno vodi ka lošem u životu, ka maloljetničkoj delikvenciji, kasnijim kriminalnim radnjama i takvom načinu života. Na temelju brojnih i kontinuiranih statističkih podataka Mup-a RH navodimo neka početna neprihvatljiva ponašanja kroz koja dijete sigurno kroči ka svemu lošem za njega, za njegovu obitelj, prijatelje, za naše društvo u cjelini:
izostajanje s nastave
neprihvatljivo ponašanje u zonama odgojno – obrazovnih ustanova
vršnjačko nasilje (bulllying i cyberbullying)
posjećivanje ugostiteljskih lokala, kladionica i sl.
huligansko - vandalsko ponašanje (uništavanje imovine, pisanje grafita, sudjelovanje u navijačkim neredima i sl.)
konzumiranje sredstava ovisnosti među mladima (opojne droge, alkoholna pića, duhanski proizvodi)
nedozvoljeni noćni izlasci maloljetnih osoba do 16 godina starosti
skitnja i prosjačenje
nedozvoljena i štetna druženja maloljetnih osoba do 18 godina starosti s osobama sklonim kriminalitetu, skitnji, raznim oblicima iskorištavanja maloljetnih osoba
udaljenja maloljetnih osoba iz obiteljskog doma i bjegovi iz odgojnih ustanova

Kada pogledamo paletu neprihvatljivih ponašanja sigurno ćemo uočiti da već kao 'ljudi iz kvarta', u večernjoj šetnji primjećujemo bar nekoliko od nabrojanih oblika ponašanja u našem susjedstvu. Kod djece koja su do nedavno bila vesela djeca na igralištu, na biciklima, rolama, s loptom pod rukom. No, ponekad je dovoljno i samo nekoliko dana, tjedana da 'dobar' dječak ili djevojčica koje smo odgajali krene u nekom totalno krivom smjeru, sa totalno krivim društvom, u totalno nepotrebne životne situacije, a sve to pod okriljem, u tom periodu, nedovoljno zainteresiranih roditelja. I ne događa se nikada slučajno. Ne mareći za njih, ne pitajući se gdje su im djeca u 10 na večer, s kime se druže i kako provode vrijeme koje bi trebali provoditi s obitelji. Za par mjeseci već može biti prekasno. Što se u tim dječjim glavama prekopča? A časkom se postaje glavonja, a još brže delikvent ...

A mi, koji im nismo roditelji samo ih s gorčinom gledamo kako ne odrastaju, nego jurišaju ka kriminalu i 'crnoj kronici'! A još češće okrećemo glavu da nas ne zadesi neka neugodna situacija s malim 'glavonjama' ili njihovim roditeljima.

Za početak dobrog odgoja brižno i stalno imajmo kontrolu nad kretanjima naše djece, svakako upoznajmo prijatelje s kojima se druže, ograničimo djetetovo vrijeme izbivanja iz kuće, naročito u večernjim satima i puno i stalno razgovajamo s njima i ozbiljno, i kroz šalu, u zezanciji, šetnji, na igralištu. Komentirajmo zajedno s njima slične situacije o poznatoj djeci ili sve češće takove vijesti. Razgovarajmo o svemu i svačemu, pa tako i o 'glavonjama' iz škole i iz kvarta. Iz razgovora ćemo puno saznati o našoj djeci koja rastu i mjenjaju se bez obzira na naš odgoj i moralna načela. Promjena u ponašanju je prirodna i normalna, ali je isto tako prirodno da ne gubimo kontakt sa djecom koliko god to nekada izgledalo kao nemoguća misija. Pružimo djeci osjećaj povjerenje u nas, roditelje. Ali, takav se odnos gradi svakoga dana. Ako uspijemo u tom dijelu odgoja, tada nas informacije koje slijede sigurno neće zanimati vezano za naše dijete.

Zakonske odredbe i maloljetnici

Maloljetnička delinkvencija podrazumijeva kaznena djela koja su počinile osobe mlađe od 18 godina života. Uporište policijskih postupanja nalazi se u odredbama Zakona o sudovima za mladež i Zakona o prekršajima uz primjenu policijskih ovlasti prema Zakonu o policiji i drugim zakonskim i podzakonskim propisima.

Mladež je odgovorna za kažnjiva ponašanja u RH prema starosti, na slijedeće načine:
Dijete je osoba do navršenih 14 godina života i nije kažnjivo odgovorna, te se prema njoj ne može pokrenuti postupak, već se postupa u okviru nadležnosti službe socijalne skrbi.
Maloljetnik je osoba u dobi od 14 do 18 godina života, kazneno i prekršajno odgovorna.
Mlađi punoljetnik je osoba u dobi od 18 do 21 godine života, kazneno i prekršajno odgovorna.

Podsjetimo se i prava i dužnosti roditelja:
čl. 95. Obiteljskog zakona:
roditelji radi dobrobiti svog maloljetnog djeteta, a sukladno s njegovom dobi i zrelosti, imaju pravo i dužnost nadzirati ga u njegovom druženju s drugim osobama
roditelji imaju pravo i dužnost djetetu mlađem od 16 godina zabraniti noćne izlaske bez njihove pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje
noćnim izlaskom smatra se vrijeme od 23 do 5 sati
svrha nije 'policijski sat' prema osobama mlađim od 16 godina, već pomoć i podrška roditeljima u ispunjavanju obveza odgoja djece
roditelj uvijek mora znati s kime se njegovo dijete druži i kako provodi slobodno vrijeme
radi nepoštivanja ove odredbe roditelji mogu prekršajno i kazneno odgovarati

Korisni savjeti

Korisno je podsjetiti se situacija u životu djece koje zbog izostanka roditeljskog nadzora mogu postati rizične po djecu i njihovo ponašanje. Prije svake takve situacije 'podebljajmo' razgovor i komunikaciju s djecom o mogućim neprihvatljivim ponašanjima i vrlo čestim, teškim posljedicama.

Pod mogućim rizičnim situacijama, mislim na izlete i maturalna putovanja, kada se većina djece odvaja od roditelja i samostalno odlučuje o svom ponašanju. Uzroci su sasvim uobičajeni – izgledati 'starije', dokazati se pred prijateljima u bilo kojem od neprihvatljivih ponašanja (prekomjerno konzumiranje alkohola, pušenje ili čak uzimanje droga).

Sa vrlo sličnim posljedicama završavaju organizirani odlasci bez roditelja na ljetovanja/zimovanja, odlasci na sportska natjecanja, koncerte ili druge vrste izbivanja iz doma bez roditeljskog nadzora.

Svakako budite svjesni i običnih izlazaka djeteta sa društvom i budite upućeni s kime izlazi, kuda izlazi te obavezno ograničite vrijeme izlaska primjereno godinama djeteta.

Alarm

U slučaju da se kamen već prejako zakotrljao, ispustili ste na neko vrijeme konce iz ruku i primjetili da:
iz vašeg doma pod nejasnim okolnostima nestaju vrijednosti (novac, nakit, tehnička roba i sl.)
dijete naglo popusti u učenju
dijete pod nejasnim okolnostima gubi svoje osobne predmete (mobitele, odjeću i sl.)
dijete kući donosi predmete koje mu vi niste kupili
na tijelu svog djeteta se uočavaju tjelesne ozljede ili promjene u tjelesnoj konstituciji
vaše dijete pokazuje interes za morbidne sadržaje (literatura, filmovi…)
vaše dijete dovodi u obiteljski dom vama potpuno nepoznate osobe
konzumira duhanske proizvode i sredstva ovisnosti


Krajnji je trenutak vratititi se svom djetetu i pružite mu ljubav i podršku da se spasi od loših utjecaja i lošeg društva. Ako mislite da ne možete sami, žrtvujte svoju neugodu za dobrobit djeteta i potražite stručnu pomoć psihologa, pedagoga, Centra za socijalnu skrb, i dugih nadležnih službi i spasite svoje dijete.

Kad policija zakuca na vrata za mnoge je prekasno jer su već dio tog lošeg društva, loših navika i reputacije sa policijskim dosjeom. A tada je težak put pred djetetom i roditeljima, a striček policajac sve češće je na vratima sa sve dužom listom pitanja.

A on/ona uopće nije loše dijete! Ili nam se to samo kao roditeljima čini?! Ili je tako i bilo, do prije koji dan?!

Učinimo mi, roditelji sve što možemo da odgojimo zdravu, poštenu i normalnu djecu. Kad bi nam se još škole pridružile na pravi način i predložile neke zajedničke preventivne akcije (djeca + roditelji + škola) vjerujem da bi učvrstili pravi put onima koji se ne dvoume da razbijati prozore na školi, u stvari, nije nikakva zabava, a one koji su se zatekli sa nekolicinom destruktivaca u takvom vandalizmu da bi ih posramilo druženja s takozvanim prijateljima. Na nama, roditeljima je ogromna odgovornost u ova agresivna i destruktivna vremena. Krajnje je vrijeme i još veća društvena odgovornost na državi i stručnjacima da ekpeditivno razmišljaju i pripremaju kvalitetne preventivne metode za takve vrste ponašanja kojih će biti sve više, a našoj djeci će ona postajati normalnija, svakodnevnija i na kraju priče prihvatljiva?!

Za neke je već (na žalost) prekasno!

Autoritet II.

U predhodnom članku pročitali smo što o autoritetu misli jedan osvješteni i pametni mladić.

Kao što sam rekao AUTORITET (ja osobno sam uvijek imao problema sa autoritetima - dakako lažnim). U svom životu - od rođenja, pa do njegovog kraja - susrećemo se sa autoritetima. Da nema njih, predpostavljam da bi se ravnoteža života poremetila. Dakle složio bih se s činjenicom da autoritet mora postojati, mora postojati i ravnoteža življenja. Ljudi koji imaju autoritet su svakako nadareni, poduzetni i općenito lideri (svatko u svom krugu djelovanja) koji usmjeravaju tijek događanja na svim poljima života. Možda malo grubo rečeno, ali to je zapravo tako. Dakle slažem se sa činjenicom da je autoritet potreban. Ljudi koji su određeni svojim autoritetom usmjeravaju druge, što i kako trebaju raditi, kako se ponašati, ali prije svega preuzimaju i odgovornost za svoje postupke i za postupke ljudi koji prihvačaju taj i takav autoritet.

No idemo to probat raščlaniti na neke segmente života ( jer kako je autor predhodnog teksta rekao ''nama je autoritet često poveznica sa prisilom'')

1. Obitelj

Kroz povjest je poznato i uvriježeno da je autoritet u jednoj obitelji uvijek i glava obitelji. Nije to bez ''vraga'' tako. Nekada, kada su žene obično radile kućanske poslove i odgajale djecu, a muškarci su radili - priskrbljivali za istu, tada je bilo logično da je isti i nautoritet u obitelji, da se sluša njega i pokorava se njegovim zapovjedima i zahtjevima. Srećom to je u većini slučajeva (barem za naše ''civilizirano'' društvo) daleka prošlost. Žene su postale ravnopravne u privređivanju i svim ostalim stvarima vezanim za obitelj (osim što još moraju dodatno kuhati, peglati i izgledati lijepo). No šalu na stranu, taj povjesni autoritet je počeo, srećom, gubiti na snazi i autoriteti su se počeli izjednačavatai. No smatram da je autoritet potreban - bez obzira na to tko je autoritativniji u obitelji - jer daje jednu prevagu i preuzima odgovornost za određene postupke i odluke koje se tiču cijele obitelji.

2. Odgoj djece (obiteljski)

E tu svakako treba biti oprezan u konstatacijama i značenju riječi autoritet - pogotovo kada vam djeca dođu u dob puberteta. No, složit ćemo se s time da smo mi, htijeli to ili ne, našoj djeci autoritet. I to od samog njihovog rođenja. Djeca su naša slika i prilika i ponašaju se upravo onako kako smo ih mi naučili i to pod utjecajem našeg autoriteta. Dakle, smatram da je svako ponašanje našeg djeteta naša slika i prilika i da smo mi roditelji odgovorni za takvo ponašanje. Da, mislim da je tu tematika oko autoriteta otišla u neke druge znanstvene sfere. O tome su napisane mnoge knjige i studije i o tome se stvarno može na dugačko i na široko polemizirati. Mi smo ti koji svoju djecu učimo ponašanju u obitelji ali i u društvu. Dakle odgovorni smo za to kako se oni ponašaju.
Samo par primjera, da ne bude nedoumice, onih osnovnih:
- dobar dan
- izvoli
- molim
- hvala
- ne upadaj u riječ dok drugi govori
- poštuj starije (naročito ''autoritete'')
- ne psuj
- ........
Dakle ako smo ovo postigli kod svoje djece prije nego su krenuli u vrtić i školu, već smo postigli gotovo sve. Naravno to smo postigli isključivo svojim autoritetom (sve ostalo su djeca naučila kroz ponašanje starijih u obitelji i to preslikali na svoje ponašanje). To je jednostavno tako i nikako drugačije.
No moramo se složiti i s time da to baš i nije sve tako idealno u današnjem svijetu u kojem treba obitelj održati na okupu. Kada nam je život sazdan od svakodnevne borbe za egzistenciju. Kad imaš posao, boriš se da isti i zadržiš, a kad ga nemaš onda se boriš za svakodnevno preživljavanje. Tu kadkad zaboravimo na to da imamo djecu (ne u doslovnom smislu), ali u odgojnom, svakako. Sve manje vremena imamo za njih, pa odgoj prepuštamo, TV-u, Internetu, ulici, ili nekom sasvim drugom. Zaboravljamo im govoriti da ih volimo (u nedostatku vremena to im pokazujemo na sasvim krivi način - kroz materijalno), sve ih rijeđe grlimo i mazimo. A na drugu stranu očekujemo od njih ponekad više nego što smo ih sami naučili.
Razmislimo zašto su nam djeca takva kakva jesu i zapitajmo se ko je tu kriv, tko je napravio propust, ali pri tome nemojmo tražiti krivce u drugima. ZA TO SMO JEDINO MI ODGOVORNI. Naš ''autoritet''.

2. Škola

Već sama po sebi i po definiciji trebala bi biti autoritet. Dakle ustanova koja prima na obrazovanje (u idealnim uvjetima) djecu koja dolaze svaka iz svoje obitelji, sa već naučenim ponašanjem. Dakle vraćam se na osnove - dobar dan, molim, hvala, izvoli, poštovanje starijih. No što je kada ti idealni uvjeti izostanu, što onda? Tada se škola mora uključiti i u osnove odgoja svojim ''autoritetom'' i svim svojim danim zakonskim pravima, kako bi pokušala popraviti nastalu štetu u koliko naučeno ponašanje pojedinog djeteta nije u skladu sa osnovnim normama dobrog ponašanja.
Kako to ide? Pa ja bih rekao da bi to trebalo ići na slijedeći način. Kao prvo dijete prilikom upisa u osnovnu školu prolazi određeno testiranje (ono famozno kad moraš poslije liječničkog pregleda ići kod one tete ili čike koji se zovu pedagog i psiholog), pa onda oni na osnovu određenih testova zaključe stupanj razvijenosti djeteta (mentalnog, socijalnog, te ocjene određeno predznanje - čitanje, pisanja i ine stvari). Na osnovu toga pokušaju napraviti razredna odjeljenja da budu proporcijonalno jednaka, te da u svakom razredu budu zastuplena djeca svih razina sposobnosti. No međutim tu nije sve tako idealno. Ne, ne mislim da oni to ne naprave kako treba, nego se tu pojavimo mi roditelji (koji imamo ili smatramo da imamo nekakav ''autoritet'') i onda utječemo na njihovu odluku. Kako to obično radimo? Pa preko direktora, jer taj isti ima autoritet nad ovima koji su vršili testiranja i pravila selekciju. Koji su naši motivi da tako postupamo? Pa jednostavno zahtjevamo da nam djeca idu u razred sa susjedima ili sa djecom s kojom su išla u istu grupu u vrtiću. Zašto? Pa zato što ih volimo i hoćemo im prvi dan škole olakšat, jer eto oni su mali i uplašeni, pa nek imaju nekog koga već duže poznaju i s kime se već neko vrijeme druže. Naravno to se u većini slučajeva i ispoštuje. Međutim, koje su direktne poslijedice toga? Pa nesvjesno poremetimo kompletnu ravnotežu razreda, koji je sastavljen po strčnim kriterijima. Poslijedica toga je ta, da dobijemo razrede u kojima imamo nesrazmjer učenika po gore navedenim kriterijima i onda se dogodi da u jednom razredu imate i nekoliko djece sa posebnim potrebama, a u nekom razredu nemate niti jednog. Onda dobijete grupe učenika koji se odmah jednostavno odvoje od cijelog razreda i nametnu svoje ponašanje cjelom razredu. Neki dan mi je razrednik na roditeljskom rekao kako zna gdje je osnova problema u razredu (pet učenika koji svojim ponašanjem remete cjelokupnu ravnotežu razreda). Dakle, problem je detektiran. Ne sumnjam ni u to da on svojim razredničkim autoritetom pokušava utjecati na roditelje ukazivanjem na određenu devijaciju. No što ako taj način nema velikog utjecaja na promjenu ponašanja takvih učenika. Što onda? Onda bi se stručne službe trebala uključiti u rješavanje tih i takvih problema i to svojim ''Autoritetom''. Prije svega stručnim, pa onda i zakonskim. Pa ja se pitam dokle netko (jedan učenik, ili cijeli razred) može biti žrtva i taoc ponašanja jednog ili grupe učenika. Pa zar se tu ne može ništa napraviti ili je jednostavnije i bezbolnije napraviti bilježnicu ''srama'' za kolektivne zapise i utpiti takvo ponašanje u KOLEKTIVNU KRIVNJU. Oprostite, ali ja mislim da to nebi trebalo ići tako. na taj način vrijeđate nas roditelje (a mislim da nas je većina takvih) koji smo uspjeli u našu djecu usaditi i naučiti ih osnovama lijepog ponašanja. dali tim i takvim postupcima škola gubi svoj AUTORITET ili gradi lažni autoritet i pri tome govori djeci kako su svi krivi KOLEKTIVNO.
Sory ljudi, ali mislim da to neide tako. Pokažite malo više autoriteta i zaštitite većinu od terora manjine.

3. Učitelj

E, učitelj, sam po sebi i po svojoj profesiji ima pravo reći da ima autoritet. No jeli sve to tako crno-bjelo kako se čini. E pa nije. Vidimo to i u nizu primjera. Jedan te isti razred kod nekog nastavnika pravi problem i nered, a kod drugog je sve ok. Vrlo jednostavno (predmet na fakultetu se zove metodologija nastave - mislim da se to uči na tom predmetu), neki nastavnici se znaju postaviti kao autoritet i održavaju nastavu bez većih poteškoća, a neki s time imaju velikih problema. Za ove druge mogu reći samo da su promašili profesiju. Moj prijedlog je da pokušaju primjeniti neke druge metode rada - neka pitaju kako to rade oni koji nemaju problema sa održavanjem nastave (kakav to oni autoritet imaju i kako su ga postigli). Naravno idemo sa predpostavkom da nisu djeca uvijek kriva - ili barem ne sva djeca (po principu kolektivne krivnje). Pa gospodo učitelji, ako niste naučili održavati red u razredu svojim pozitivnim autoritetom na način da djecu zainteresirate za svoju nastavu i za to što im imate za reći i naučiti ih, nego ste naučili ići linijom lakšeg otpora i koristite svoj autoritet sa kaznenim petominutnim testovima, jedinicama iz zalaganja i inim represijama, opet tvrdim da ste promašili zanimanje. razmislite kako i na koji način koristite svoj autoritet. Pa nebi li bilo bolje da u koliko ne možete kontrolirati nekolicinu djece u razredu, da svojim autoritetom pokušate djelovati prvo na tu djecu (na na sve po principu kolektivne krivnje), pa onda na roditelej, pa ako ni to ne pomogne, svojim autoritetom utječete na stručne službe škole da se uključe u riješavanje problema, pa ako ni to ne pomogne škola svojim autoritetom i zakonskim mogućnostima utjeće na institucije koje mogu pomoći i utjecati na riješavanje problema......Dakle osvjestimo se svi i nemojmo probleme trpat pod tepih jer ni on nije svemoguć da svojom veličinom pokrije svu prljavštinu. jedamputa će se dogoditi da neće moći pokriti sve ili će se pojaviti netko ko će ga odgrnuti i sva prljavština će izaći na svjetlo dana.

AUTORITETI - uključite se u rješavanje problema svaki u svom okruženju i pri tome nemojte svoj autoritet koristiti kao represiju nega kao prevenciju - svima će nam biti lakše

GDJE PRESTAJE AUTORITET RAĐA SE SLOBODA

OVAJ TEKST U CJELOSTI PRENOSIM KAKO JE NAPISAN OD AUTORA NEGDJE NA NETU

- vječna polemika o autoritetu


Gdje prestaje autoritet rađa se sloboda

Autoritet koji pritišće današnjeg čovjeka, posebno mladoga, koji se teško privikava na njega, daleko je od Božjega! Daleko je od slobode izbora između dobra i zla. Dok Bog samo usmjerava i blago opominje, čovjek naređuje, prisiljava i kažnjava.

"Gdje prestaje autoritet, rađa se sloboda" tekst je koji bi velika većina ljudi s ponosom okačila na transparente i prošetala gradskim ulicama! No, prije nego što krene opći štrajk citirat ću jedan dio iz pobožnosti križnog puta, koji kaže ovako: "Ne preosta, dakle, drugo neprijateljima njegovim, već da prisile Šimuna da pomogne Isusu nositi križ!" Što bi se reklo, gledano kroz prizmu našeg vremena, kao da vas pošalju da idete s nekim na par dana iz solidarnosti u Lepoglavu ili Remetinec.

Ono zbog čega sam odabrao ovaj citat je riječ: "prisila". Naime, većina se ljudi danas osjeća pod nekom prisilom. Gotovo sve što radimo, radimo zato što to moramo, jer od toga živimo, jer nas netko na to tjera. U sličnoj situaciji našao se i Šimun Cirenac kad mu je došao vojnik, s autoritetom u vidu koplja ili mača, i prisilio ga da se malo izvrgne sramoti u zamjenu za život vječni!

Kao što ste i sami zaključili, prisila je u prilično čvrstoj vezi s autoritetom. Onaj tko ima autoritet može izravno ili neizravno izvršiti određenu prisilu na nekoga, kome ta prisila neće (uvijek) biti slatka!

Inspiriran možda strogom učiteljicom, roditeljima, poslodavcem, ili mu se jednostavno čini da ga svi pomalo "prisiljavaju", ili iz nekog drugog nepoznatog nam razloga autor grafita ispisuje na zid svoju želju za bijegom od takvog autoriteta.

Prije nego što prijavite vandala koji Vam je išarao fasadu, dopustit ćete mi malo slobode da Vam ukažem da možda i nije napisao totalnu glupost!



Autoritet je svakako poželjna stvar. Svi klinci i punoljetni maloljetnici, kakav sam i ja, mogu zahvaliti autoritetu za većinu dobrih stvari koje su do sada naučili. Autoritet je potreban u odgoju, obitelji, gospodarstvu, politici, pa i u vjeri jer nam se Bog objavljuje kao autoritet, jer nas je učio kao onaj koji ima vlast (Mt 7,29). Autoritet je njegov dar nama! Dobili su ga pojedinci!

Ako još koji puta pročitate naslov mog članka uočit ćete da je autor grafita bio vrlo skroman u svojim zahtjevima. Naime, on nije rekao da autoritet treba u potpunosti nestati, već samo to da čovjeku današnjice nedostaje malo slobode koju smo sve više zarobili autoritetom.
Ako zavirimo u stručnu literaturu, po definiciji autoritetom smatramo ugled, dostojanstvo i utjecajnu snagu, odnosno neku mjerodavnu veličinu ili mjerodavnog stručnjaka.
To u svakom slučaju nije nešto čega u našem društvu ima previše! Postavlja se pitanje zašto ga onda reducirati? Odgovor leži u neznanju autora grafita i većine nas običnih smrtnika. Naime, naša osobna definicija u autoritetu vidi samo prisilu.

Ako to uzmemo kao novu, općeprihvaćenu definiciju, onda se može razumjeti i smisao ovog grafita. U prvom redu slušanjem tuđih naredbi smanjujemo vlastitu odgovornost! Najlakše je reći: "On ili ona su mi to rekli, ja nisam kriv!" Nadalje, dal' je kreativno izmišljati toplu vodu? Želim reći da je uvijek ljepše uraditi nešto na svoj način, nego postupiti po tuđim smjernicama. Veće je zadovoljstvo gledati svoju realiziranu ideju, nego tuđu! Nisam li u pravu? Ljudi teže slobodi kreativnosti, a ona je vrlo često ugrožena tradicijom, hijerarhijom, stegom ili prisilom - autoritetom. Koga ćemo za to kriviti? Ljude, jer isti ljudi koji žele slobodu, na drugom mjestu svojim autoritetom sputavaju druge.

Korijen ovog problema možemo tražiti već kod Adama koji se suprotstavio Božjem autoritetu. U silnoj želji da sam bude Bog, odnosno autoritet, odlučuje se gaziti Božji autoritet i jede sa zabranjenog stabla! Međutim, to nije bio početak njegove sloboda, nego prvog ropstva.

Istinsku slobodu ćemo osjetiti tek kad napustimo naše smrtno tijelo i vinemo se poput ptica u Božje stanove, jer gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 1, 17). Ta nam sloboda nije uopće daleka i nedostižna, svi smo je mi primili po sakramentu krštenja. Sloboda koja muči današnje društvo i našeg "street-poeta" nešto je određenija. Određuje je okvir kojeg autor grafita naziva "autoritetom"!

Autoritet koji pritišće današnjeg čovjeka, posebno mladoga, koji se teško privikava na njega, daleko je od Božjega! Daleko je od slobode izbora između dobra i zla. Dok Bog samo usmjerava i blago opominje, čovjek naređuje, prisiljava i kažnjava. Poseban problem predstavlja sustav vrijednosti koji je društvo prihvatilo. On se temelji na materijalizmu i na makijavelističkim načelima - cilj opravdava sredstvo. Novac, imovina i kapital najbolji su način da se dođe do autoriteta. Kad se do njega pak dođe slijedi eksploatacija ovlasti koje on sa sobom nosi i užitak gledanja poslušnih podanika. Konačni cilj je stvoriti svoj svijet i svojim idejama u njemu zarobiti što je moguće više ljudi! A kad su ljudi zarobljeni, ima li tu slobode?



Možda Vam je smiješna ova karikatura, ali ne krije li ona malo (ili možda malo više) istine? Ima li u današnjem svijetu mjesta za Božji autoritet, ili je On ipak malo previše tih za ovo bučno društvo!? Ima li Bog uopće pravo glasa!? Ako na ovom planetu nema mjesta za Stvoritelja, kamo ćemo onda mi, koji smo obično roblje sa stotinu gospodara?

Međutim, nije mi cilj demotivirati vas u vašoj poslušnosti. Sjetite se našeg sretnog Šimuna koji se pokorio autoritetu! Ponekad je i to potrebno, on nam je pružio stvarno dobar primjer...

Isto tako nemojte zaboraviti na trgovačke autoritete jer je ovaj mjesec Valentinovo - dan zaljubljenih, potrošački blagdan ko' i svi drugi :-) pa znate što vam je činiti!

HIGIJENA TJELA ILI HIGIJENA UMA

Da, i to se događa. 


Slučaj koji me pomalo ostavio bez teksta. Naime, dolazi djete iz škole uzrujano i
ljuto na učiteljicu. Pitam ju što se dogodilo, a djete mi kaže da im je nastavnica 
rekla da su najobičniji smrdljivci i da smrde. Poslije im je od blok sata svoje 
nastave, održala jedan sat o osnovama higijene i to samo zato što je ona ušla 
na sat i zrak u učionici nije mirisao po njenom ukusu. Naravno pitao sam djete 
dali su imali tjelesni prije toga (zna se desit). Ne razlog tog neugodnog mirisa je
taj što jedno djete stvarno ima gadan miris. Djete sjedi u prvoj klupi i novi učenik
je u tom razredu (palo djete i dopalo kod njih). Naravno učiteljica bez imalo taktike,
uviđavnosti  i razmišljanja, konstatira kako svi smrde i ne drže do higijene. Hahaha
moje djete se tu našlo pogođeno. Vjerujem i većinau u razredu. Kako to neko može reći za moje djete, kad ono provede svaki dan u kupatilu minimum jedan sat. 
No, ja se pitam, dali se ta ista učiteljica zapitala dali to isto dotično djete ima sve uvjete kao i većina u razredu. Dali to djete ima tople vode. U ovoj situaciji u kojoj se nalazi cjelokupno gospodarstvo lijepe nam naše, uopće nije isključeno da to dijete možda doma ima isključenu struju, možda nema ni za osnovne životne potrebe, a kamli za sapun. Dali je to 
dijete netko pitao što je jelo prije škole i što će jesti poslije škole. Da, mislite da je to čudno pitanje. E pa nije. Potpuno je suvislo i istinito. I opet je u toj situaciji bilo lakše okriviti cijeli razred (KOLEKTIVNA KRIVNJA).  Samo se pitam, kako se osjećalo to djete, tada u tom razredu. Pa zar nitko ne može pomoći, zar nitko nema uvid u pravu situaciju tog djeteta. Pa gdje nam je savjest. 

Kolektivna krivnja ili BILJEŽNICA SRAMA

Hm - hm, odakle da počnem.


Kolektivna krivnja, pojam koji je osporavan i pravno i politički i moralno. Kroz povjest je služio kao ocrnjavanje cjelih naroda, tipa - svi Nijemci su krivi za holokaust, svi Hrvati su genocidni, u novijoj povjesti nas isto to prati kroz razne teme .... No nećemo sada o toj kolektivnoj krivnji. 


Neki dan mi je djete došlo iz škole i reklo mi je da su dobili kolektivni zapis u bilježnicu jer nisu svi sjedili na mjestima kada je ušla nastavnica. Pitam djete - ''pa dobro jel baš cjeli razred'' ? Odgovor je bio da su samo nekolicina učenika bila ta koja su pravili nered - njih 6 ili 7, ali okrivljeno je svih 26 učenika, pa i oni koji su zbog bolesti ostali kod kuće. 


E, sad se ja pitam kakva je tu poruka onima koji su tu istu nastavnicu dočekali na mjestima. Poruka je jednostavna - ISTO TI SE PIŠE bio dobar ili ne. A kakva je poruka onima koji su pravili nered - PRAVITE GA I DALJE JER ĆE ZA NJEGA ODGOVARATI SVI - a ne ti koji si pravio nered.


Dakle, dali je to stvar linije lakšeg otpora - nećemo individualizirati problem, nego ćemo linijom manjeg otpora kolektivizirati problem na nivou SVI.  
Ili se radi o nečemu drugom?! Kakve su poruke u takvom pristupu gledanja na stvar spram dobre djece ili još gore što poručujemo zločestima????


Moj stav je da se problem treba nazvati svojim imenom i prezimenom i treba ga kao takvoga i rješavati. No naša škola to riješava na način kolektivne krivnje tipa - nećete ići na ekskurziju, kazneni petominutni test (domena prosvjetne inspekcije),...... 


Molim sve one koji su drugog mišljenja neka nešto i napišu o ovoj temi, pa nisam valjda ja usamljen u tom i takvom stavu.


Pozdrav do druge teme.


P.S. Što o tome misli stručna služba škole, drugi roditelji, djeca....
        Bilo bi lijepo doznati!

Nešto za uvod u raspravu

ZA POTICANJE NA RAZGOVOR DAJEM VAM NA UVID JEDAN AUTORSKI TEKST U CJELOSTI PRENESEN NAGDJE SA INTARNETA


TKO NAŠOJ DJECI DANAS PERE MOZAK, A TKO IM PERE ČARAPE I GAĆE?

Zadaća iz hrvackog
Ja sam došao doma popišan iz škole. Tata je u kužini rješavao križaljku. Mama je slagala suđe i posuđe u kredenciju. Tata je meni rekao: „Oho, izgledamo lipo pipišani! Šta ima novo u školi?“ Ja sam snuždijo facu i rekao sam: „Dobija san asa iz zadaće iz hrvackog!“ Mama je cijuknila: „Opet?“ Tata je cijuknijo: „Opet?“ Ja sam slegnijo ramenima i šutijo sam. Tata je podviknijo: „Pa dobro, jebemu mliko materino, jel moš ti koji put nešto naučit?!“ Ja sam rekao: „Kako ću učit za zadaću iz hrvackog? Tu ti samo učiteljica zada naslov i onda pišeš šta ti pada na pamet!“ Tata je rekao: „Pa jel se moš malo izvježbat da ti koji put padne na pamet nešto drugo osim ništa?!“ Ja sam još luđe snuždijo facu. Onda je mama pitala: „Dobro, a šta van je sad bija naslov za zadaću?“ Ja sam rekao: „Zašto želim u Europsku uniju?“ Mama je rekla: „N bava kua? Pa baš je zgodan naslov!“ Tata je rekao: „Je, skroz je inspiritativan!“ Mama je mene pitala: „I? Šta si napisa?“ Ja sam rekao: „Ne želim!“

Tu su mama i tata značajski se pogledali. Onda su oni malo šutili. Onda je tata rekao: „Pa meni je to okej odgovor!“ Mama je rekla: „I meni zvuči skroz fajn!“ Ja sam rekao: „I meni isto! Samo uča Smilja mi je zavidala asa bez mislit se!“ Mama je pitala: „A šta je rekla? Morala ti je nekako objasnit zašta ti daje asa!“ Ja sam rekao: „Rekla je da san falija temu!“ Tata je rekao: „Ne kužim, kako si falija temu?“ Ja sam rekao: „Rekla je da nije naslov zadaće bija Da li želim u Europsku uniju, nego Zašto želim u Europsku uniju!“ Tata je pitao: „A ako ne želiš?“ Ja sam rekao: „Onda popiješ asa!“ Tata je rekao: „Ček malo, ček malo… Ako ti ne želiš u Europsku uniju, za koji bi klinac tebe neko pita zašto želiš u Europsku uniju?“ Mama je uletila: „E, jebate! Kakoš literarno objasnit zašto želiš nešto šta ne želiš?“ Ja sam rekao: „To san joj i ja reka!“ Mama je pitala: „I? Šta je ona rekla?“ Ja sam rekao: „Rekla je da koji san ja kurac da ću njoj govorit šta da ona stavlja za naslove zadaća iz hrvackog!“

Tata je zaškarpunijo se po faci i pitao je: „Baš je tako rekla? Da koji si ti kurac?“ Ja sam rekao: „Nije upotrebila tu rič, al je mislila na kurac!“ Mama je pitala: „A koju je rič upotrebila, mišu? Penis?“ Ja sam rekao: „Faktor!“ Tata je rekao: „E jeben ja takvu nastavu iz hrvackog di se koristi rič faktor!“ Onda je mama mene pitala: „Sinak, a jestel vi možda prije zadaće sa naslovom Zašto želim u Europsku uniju pisali zadaću sa naslovom Da li želim u Europsku uniju?“ Ja sam rekao: „Nismo!“ Mama je rekla: „Znači, priskočili ste gradivo i odma išli na Zašto želim u Europsku uniju?“ Ja sam rekao: „Tačno!“ Mama je rekla: „Pa onda i onaj ko ne želi u Europsku uniju mora pisat zašto želi u Europsku uniju?“ Ja sam rekao: „Igzaktli! A ako napišeš da ne želiš onda popiješ asa jer pošto si falija temu! I plus ti krava od učiteljice rekne da ti je sadržaj zadaće kraći od naslova!“ Mama je rekla: „Drugim ričima, fasuješ negativnu ocjenu zbog poznavanja preskočenog gradiva!“

Onda je tata podviknijo: „Pa šta je to u toj školi, jebate jarac? Jel to neki staljinizam i titoizam?!“ Mama je rekla: „Strava i užas! Peru nan dici mozak trista na sat!“ Tata je rekao: „Al to je mrkli mrak, čoviče božji! Jel to oni od Hrvacke oće napravit Sjevernu Koreju?“ Mama je rekla: „Neće, nego Europsku uniju!“ Tata je fljasnijo sa rukom po stolu i rekao je: „E znaš šta, iden ja sutra u školu! Čuće me ta Smilja, majkemi irudove!“ Mama je rekla: „Dobro, ne moraš se odma tako žestit! Mali nam ionako ima miljon asi, neće ga sa jednim više đava odnit!“ Tata je zamavao sa kažimprstom i rekao je: „Nije stvar u asu! Neće ona mom ditetu govorit da je faktor, nabijen je na kurac!“

Sutra je moj tata bijo u školi kod učiteljice Smilje. Ona je njega primila u sobi za primanje. Uča je rekla: „Izvolte? Kako van mogu pomoć?“ Moj tata je pitao: „Skužajte, jestel vi ka mala curica išli u osnovnu školu Đordano Borovčić Kurir?“ Uča Smilja je rekla: „Ja? Ovaj, jesam…“ Tata je rekao: „I ja isto!“ Uča se nasmjehuljila: „Ma vidi, baš zgodno!“ Tata je rekao: „A jel se sićate zadaća iz hrvackog?“ Uča je rekla: „Pa slabo… Masu san toga zaboravila!“ Tata je rekao: „Ja ih se svih sićan! Najdraža mi je bila ona sa naslovom - Zašto volim Jugoslaviju?“ Tu je uletila kraćašutavica. Uča se namrgodila: „Toga se ne mogu sitit!“ Tata je rekao: „E, al ja se sićan! To smo svi u školi pisali!“ Uča Smilja je pitala: „Skužajte, a šta vi sa tim oćete reć?“ Tata je rekao: „Oću reć da naslov zadaće nije bija Da li volim Jugoslaviju, nego Zašto volim Jugoslaviju! Bereš?“ Uči je uletilo čudilo: „Ne berem! Šta to ima veze?“ Tata je rekao: „Ima veze jer pošto si napisala pune četri stranice, tuko! I dobila si čistu peju!“

Tu je u sobi za primanje uletila tišinčuga. Onda je učiteljica Smilja skočila iz katrige i viknila je: „Otkud ti to znaš?“ Tata je rekao: „Nabavija mi je frend iz školskog arhiva! Samo šta se to sad zove osnova škola Plokite! Oš da ti malo čitam?“ Uča je piljila sa razrogačenim očima. Tata je izvadijo iz jakete staru zadaćnicu. Onda je on nju otvorijo i rekao je: „Daklem… Zašto volim Jugoslaviju… Volim ovu divnu zemlju pod vodstvom vrhovn…“ Uča je dreknila: „Prekini!“

Onda je ona skljokala se nazad na katrigu. Tata je njoj rekao: „Da si imala mrvu mozga, bija bi ti sadržaj kraći od naslova! Al jebiga kad si ti literarni tip! Četri stranice! Odma se vidilo daš bit učiteljica!“ Uča Smilja je zacvilila: „Ja san tad bila još skroz mala curica! Nisan razumila ništa živo!“ Tata je rekao: „Pa zato i jesi dobila peju, jelda?“ Uča je piljila sa komom i ošamutom. Tata je rekao: „E viš, i moj mali je skroz mali! Samo bere stvari i popije asa, ka pošten čovik! Al ko mu ga zbiči, moliću lipo? Jugoslavenska odlikašica!“ Uča je koljački gledala u tatu. Onda je ona stisnila oči i pitala je: „A šta si ti napisa u toj zadaći, majketi?“ Tata je nagnijo se prema njoj i rekao je: „Viš, to mi frend nije uspija nać u arhivi, he-he-he, zauvik nestalo…“

Učiteljica Smilja je nagnila se unazad i pitala je: „Šta ti udbašu gubavi oćeš od mene?“ Tata je rekao: „Ako moj mali dobije pristojnu pozitivnu ocjenu iz zadaće na temu Zašto želim u Europsku uniju, onda ova zadaća na temu Zašto volim Jugoslaviju neće osvanit na internetu i u žutoj štampi!“ Uča je ukočenila se na katrigi sa zinutim ustima. Onda je ona rekla: „Ti dobro znaš da su nan ka dici zločimački prali mozak!“ Tata je rekao: „A misliš da ga našoj dici ne peru?“ Uča je rekla: „Ma ko im ga pere?“ Tata je rekao: „Nastavno osoblje u školi, miki, nemoj se pravit glupsonica! Mi im doma peremo samo bičve i mudante!“ Uča je rekla: „Nisan ja dala ti naslov za zadaću, nego nan je došla okružnica od ministarstva!“ Tata je rekao: „E kužim, i onaj o Jugoslaviji je zadalo ministarstvo! Al ti daješ ocjene, jebat ga!“ Uča Smilja je uzdahnila i pitala je: „Jel trica dovoljna?“ Tata je rekao: „Dovoljna je! Al četva bi bila bolja!“ Uča je rekla: „Okej, daj zadaćnicu!“ Tata je rekao: „Prvo ti upiši ocjenu!“

Onda je učiteljica Smilja meni upisala četvu u dnevnik. Ona je zamrmorila: „Gospe moja, šta ja ovo radim?“ Tata je rekao: „Ispunjavaš sve kriterije i potpisivaš pristupni ugovor!“ Onda je tata njoj dao njenu staru zadaćnicu. Onda je uča njemu rekla: „Usput da znaš, mali ti ne zna ništa iz hrvackog! Totalna šteta! Izgleda da je debil na tatu!“ Tata je rekao: „Šta ima veze! Kad uđemo u Europsku uniju ionako se više u školi neće predavat hrvacki nego europski!“ Uča je rekla: „Koji europski, jebate? Šta ti je to?“ Tata je rekao: „To je ono kad mi za dite misliš da je kurac, pa mu kažeš da je faktor!“

Robi K. (IIIa)

ZAŠTO SAM SE ODLUČIO NA PRAVLJENJE OVOG BLOGA

Pozdrav svima,
Prije svega želim pozdraviti sve posjetitelje ovog bloga.
blog je zamišljen kako bi pomogao u riješavanju određenih problema nagomilanih u našoj školi.
Teme će biti odnosi na svim relacijama unutar škole. U ostalom pišite i komentirajte sve što vas tišti, muči, kudite, pohvaljujte. Ukratko - pišite o svemo onome za što smatrate da bi trebalo ugledati svijetlo dana, sve ono što mislite da bi i drugi trebali znati.
Dakle molim vas da pišete samo o onome o čemu ne piše službena  web stranica OŠ Antuna Mihanovića.

Želja mi je oformiti forum svih koji žele aktivno potaknuti javnu raspravu o aktualnim temama unutar škole.

MOLIM SVE ZAINTERESIRANE DA OTVORE TEMU O KOJOJ ŽELE NEŠTO REĆI, OTVORE RASPRAVU O BILO ČEMU ŠTO BI POTAKNULO:

1. NAS RODITELJE DA BUDEMO BOLJI RODITELJI
2. NAS UČENIKE DA BUDEMO BOLJI UČENICI I PRIJATELJI
3. NAS NASTAVNIKE DA BUDEMO BOLJI NASTAVNICI
4. SVE ONO ŠTO BI MOGLO POMOĆI DA OŠ ANTUNA MIHANOVIĆA POSTANE BOLJA ZA SVE