I dok se iz "šupljega u prazno" troše novci na UNICEF-ov projekt "Stop nasilju među mladima" kao na tobože primarni problem mladih – nasilje u školama i među mladima, postavljam pitanje kako predvidjeti, a kako prevenirati agresivnost, kao viši "rodni pojam" nasilju na svim razinama i među različitim populacijama? Zato agresivnost treba promatrati kao posljedicu nepostojanja komunikacije na svim razinama. Nasilje u školama je posljedica odgojne atrofije škole, a ne da uzroke tražimo samo u mladima.
Zar nastavnici sami, nerijetko posežu za ocjenom kao sredstvom zastrašivanja?
Zar nastavnici nerijetko vrše "nasilje" nad mladima s testomanijom, diktiranjima, faktografskim znanjima bez razumijevanja naučenoga? Zar ne postoje i problemi nasilja učenika nad nastavnicima i odgajateljima?
Zar posljednji podatci o porastu depresivnosti kod mladih i autodestrukcije nisu važniji i prioritetniji u radu s malima? Razlozi koji provociraju agresivnost (i) izvan školskih zidina trebali bi biti osnova u programima sprječavanja nasilja u školama. A toga nema!
Prioritetni problemi koji potiču nasilje su:
1. nepostojanje komunikacije na svim razinama,
2. nedostatak stručnjaka, poglavito specijalista u radu s nasilnom djecom ili zlostavljanom djecom,
3. činjenica da je agresivnost u mnogim segmentima društvenoga života mladima poticaj ili im plijeni pozornost, (nasilne scene ne elektronskim medijima),
4. zanemarivanje istraživačkoga pristupa u novinarstvu i mala pozornost u medijima rastućim problemima pedofilije, pornografske industrije nad maloljetnicima, roditelja zlostavljača (nasuprot senzacionalističkom pisanju o nasilništvu koje mladi potiču),
5. činjenici da su mladi u većini država na rubu društva i da (p)ostaju "prognanici života",
6. zaboravu da je analiza nasilništva zapravo (i) borba protiv društvenih predrasuda (o mladima),
7. prenatrpanost škola gdje 2/3 osnovnih škola radi u više od dvije, tri i više smjena kao i opširnost nastavnih
programa te nedovoljnoga školskoga pluralizma,
8. nepostojanje centara za mlade gdje bi "zdravi đir bio životni stil" i gdje bi sami odabirali nastavnike i
radionice, ili programe u kojima bi provodili svoje slobodno vrijeme i
9. konzumentsko-hedonistička orijentacija, gdje se dokoličarenje udružuje s ovisnošću o različitim opijatima kao novim životnim stilom mladih.
U svijetu politike i društvenih institucija agresivnost je na žalost čak ipoželjna jer se njome zadobiva simbolička funkcija vođe! Kako se može licemjerno u mladima gledati najperspektivniji kadar, a istovremeno ih prozivati za nositelje međugeneracijskih sukoba i nasilja u školama!?
Da paradoks bude veći, sociopedagoški u praksi (poglavito kod mladih) agresivnost spada među poželjnije načine ponašanja, ali (istovremeno) agresivnost je i najmanje istraživan način ponašanja, usprkos činjenici što se samo deklarativno i prigodničarski kritizira. U tekstu se navode argumenti sukobljenosti "prigodničarskoga" programa UNICEF–a na trošak poreznih obveznika, znanstvenih spoznaja o mladoj generaciji, UNESKOVA IZVJEŠĆA ZA OBRAZOVANJE IZ 1996., koji daleko ozbiljnije i odgovornije
gledaju odnos obrazovanja i mladih, kao i najnoviji projekt hrvatskoga Caritasa koji promovira "pozitivne vibracije" za mlade!
U tekstu se navode primjeri pomnoga istraživanja kršenja ljudskih prava nad ženama i djecom,
Amnesty Internationala, a koji nigdje ne uzimaju za prioritet nasilje među mladima kao temelj kršenja ljudskih prava! U tekstu se analizom sadržaja šezdeset novinarskih natpisa potvrđuje hipoteza da se neprimjerenim
kampanjama i medijskom halabukom mladi i odgojno-obrazovne ustanove (ne)izravno prozivaju uzrokom nasilništva. Od ukupno 60 članaka u gotovo svim našim tiskovinama, od početka veljače do travnja 2004. godine, koje smo podijelili u istraživačko novinarstvo, političke pristupe, te natpise o opisu pojedinoga slučaja koje tretira problem nasilja nad mladima ili među mladima (bullyinga), proizlazi da je više od jedne trećine njih pisana na granici senzacionalističkoga konstatiranja činjenica, koje su "išle na ruku" UNICEFovom projektu jer su prezentirale problem jedne dimenzije agresivnosti – nasilja među mladima
(u odgojno-obrazovnim ustanovama).
Napominjem da niti jedan članak koji je bio istraživačkoga karaktera nije tako "izokrenuo" značenje pojedinih varijanti, kako problem nasilja tretira UNICEFOV-a kampanja.
Još je znakovitije da se do pojave te kampanje ne samo u medijima nego i među stručnjacima taj problem nije niti istraživao, a da ne govorim uzdizao na nacionalni nivo kao "hit tema za lociranje" problema
mlade generacije!
Ovo je uvod u raspravu ''NASILJE MEĐU MLADIMA ILI NAD MLADIMA!'' Dr.sc. Zlatko Miliša, sa zadarskog sveučilišta. Vrlo zanimljiva rasprava o korjenima nasilja među mladima i općenito njihovim uzrocima, ali i njegovom viđenju UNICEF-ove kampanje ''Stop nasilju među mladima''. Kompletan tekst možete pogledati na ovom linku:
http://hrcak.srce.hr/file/39859
subota, 31. ožujka 2012.
Kriteriji ocjenjivanja i stavovi učitelja u našoj školi
Evo jedno istraživanje o ocjenjivanju i njihovim kriterijima u kojem su sudjelovali i učitelji naše škole. Iz teksta izdvajam zaključak studije ''STAVOVI UČITELJA O OCJENJIVANJU'' autora: Vesna Buljubašić Kuzmanović, Marino Kavur, Marina Perak. Cjelu studiju možete pročitati na linku: http://hrcak.srce.hr/file/94868
Zaključak
Ocjenjivanje, kao glavni postupak mjerenja znanja i napretka, u sebi
sadrži čitav niz pitanja kao što su na primjer: što ocjenjivati, kako ocjenjivati,
pitanje subjektivnosti i objektivnosti ocjenjivanja. U dostupnoj recentnoj
literaturi istraženi su stavovi učitelja o ocjenjivanju učenika. Brlas (2004.) u
svojem istraživanju upozorava na činjenicu da dvije trećine nastavnika nije
zadovoljno trenutnim načinom ocjenjivanja učenika i da ocjene kojima
ocjenjuju učenike samo u određenoj mjeri odražavaju stvarno znanje i
sposobnosti učenika.
Ocjenjivanje postaje prilično traumatizirajuća aktivnost ne samo za
učitelje, već i za učenike. Ocjenjivački kriteriji i skale nisu ništa drugo nego
predmet svojevrsnog društvenog dogovora. Budući da se odnose na vrlo
složene pojave (znanje, vještine, sposobnosti), ocjenjivački kriteriji ne mogu
biti strogo stručni i znanstveni. Osim toga, u praktičnoj su primjeni podložni
različitim tumačenjima i načinima uporabe od strane pojedinog ocjenjivača.
Dobiveni i analizirani rezultati istraživanja, provedenog početkom lipnja
2008. godine na ukupno 40 učitelja predmetne i razredne nastave u OŠ Tenja u
Tenji i u OŠ Antuna Mihanovića u Osijeku, ukazuju na sličnost stavova i
primjene ocjenjivanja u odnosu na spol i radni staž učitelja. Međutim, rezultati
pokazuju da postoji značajna razlika u stavovima i primjeni ocjenjivanja
između učitelja razredne i predmetne nastave, što su pokazali i drugi nalazi
autora. Učitelji razredne nastave percipiraju se kao objektivniji i blaži
ocjenjivači u odnosu na učitelje predmetne nastave. Međutim, i kod jednih i
drugih prevladava tradicionalan pristup ocjenjivanju s jasno izraženim
stavovima da su promjene nužne.
U daljem praćenju rada osvrnut ćemo se i na konkretne primjere iz rada naših učitelja.
Zaključak
Ocjenjivanje, kao glavni postupak mjerenja znanja i napretka, u sebi
sadrži čitav niz pitanja kao što su na primjer: što ocjenjivati, kako ocjenjivati,
pitanje subjektivnosti i objektivnosti ocjenjivanja. U dostupnoj recentnoj
literaturi istraženi su stavovi učitelja o ocjenjivanju učenika. Brlas (2004.) u
svojem istraživanju upozorava na činjenicu da dvije trećine nastavnika nije
zadovoljno trenutnim načinom ocjenjivanja učenika i da ocjene kojima
ocjenjuju učenike samo u određenoj mjeri odražavaju stvarno znanje i
sposobnosti učenika.
Ocjenjivanje postaje prilično traumatizirajuća aktivnost ne samo za
učitelje, već i za učenike. Ocjenjivački kriteriji i skale nisu ništa drugo nego
predmet svojevrsnog društvenog dogovora. Budući da se odnose na vrlo
složene pojave (znanje, vještine, sposobnosti), ocjenjivački kriteriji ne mogu
biti strogo stručni i znanstveni. Osim toga, u praktičnoj su primjeni podložni
različitim tumačenjima i načinima uporabe od strane pojedinog ocjenjivača.
Dobiveni i analizirani rezultati istraživanja, provedenog početkom lipnja
2008. godine na ukupno 40 učitelja predmetne i razredne nastave u OŠ Tenja u
Tenji i u OŠ Antuna Mihanovića u Osijeku, ukazuju na sličnost stavova i
primjene ocjenjivanja u odnosu na spol i radni staž učitelja. Međutim, rezultati
pokazuju da postoji značajna razlika u stavovima i primjeni ocjenjivanja
između učitelja razredne i predmetne nastave, što su pokazali i drugi nalazi
autora. Učitelji razredne nastave percipiraju se kao objektivniji i blaži
ocjenjivači u odnosu na učitelje predmetne nastave. Međutim, i kod jednih i
drugih prevladava tradicionalan pristup ocjenjivanju s jasno izraženim
stavovima da su promjene nužne.
U daljem praćenju rada osvrnut ćemo se i na konkretne primjere iz rada naših učitelja.
četvrtak, 29. ožujka 2012.
Bilježnica srama - treći dio
Ponovno ću se osvrnuti na našu ''bilježnicu srama'' i to iz konteksta PRAVILNIKA O OCJENJIVANJU u kojem striktno piše da se mora pratiti svako djete sa detaljnim opaskama, primjedbama i opisom ponašanja djeteta. U članku 9., članku 13. i članku 14. je navedeno praćenje vladanja, s kojim mora biti upoznat roditelj i razrednik, a sa ovom ''našom bilježnicom'' to nikako nisu u mogućnosti biti na pravi način. Stoga u cijelosti prenosim tekst PRAVILNIKA O OCJENJIVANJU kojeg možete pogledati na slijedećem linku:
http://www.shu.hr/downloads/pravilnik4x.pdf
http://www.shu.hr/downloads/pravilnik4x.pdf
srijeda, 28. ožujka 2012.
Izgubljena motivacija za učenje
Mnogi od nas roditelja susreli smo se sa ovim problemom barem jednom u školovanju našeg djeteta, ali i vlastitim iskustvom u svom školovanju.
Najčešći uzroci demotivacije za učenje su slijedeći:
Pa pročitajte:
http://www.zivotna-skola.hr/clanci/ucenje.html
Najčešći uzroci demotivacije za učenje su slijedeći:
- Nezainteresiranost za određeni predmet ili gradivo
- Zastarjele tehnike podučavanja
- Pobuna protiv sistema
- Pobuna protiv roditelja
- Problemi sa koncentracijom
- Sagorijevanje - preopterećenje
- Lijenost
- Pubertetske mušice
- Nesretna ljubav
- Loše društvo
- Žrtva je mobbinga u školi
Pa pročitajte:
http://www.zivotna-skola.hr/clanci/ucenje.html
Motivacija
Što je motivacija nama, našoj djeci? Dali postoji pitanje ''dali ja to mogu''? Bitna je motivacija!!!
Poslije gledanja ovog videa ne mogu si priuštiti rečenicu ''Ja to ne mogu''? Gdje je motivacija i što su u stvari problemi koji spriječavaju čovjeka da ima motivaciju?
utorak, 27. ožujka 2012.
BILJEŽNICA SRAMA - drugi dio
E sad ću se malo pozabaviti sa ''bilježnicom srama'' koja je sastavni dio Imenika svakog razreda u našoj školi. Koja je svrha te bilježnice? Nikada nismo dobili (a više puta je upitano na roditeljskim sastancima) jasao i svrsishodno objašnjenje na postavljeno pitanje. Pa evo i na zadnjem roditeljskom sastanku u jednom šestom razredu je ponovno postavljeno, po ko zna koji puta, isto pitanje i to izravno ravnatelju. Njegov odgovor je bio izuzetno štur i općenit. Rekao je da ona služi na njihovu internu upotrebu. Sad se ja tu pitam, a čemu služe rubrike u imeniku za svako djete? Mislim da ima dovoljno mjesta za opaske i zapise u rubrikama u imeniku kako bi se opisalo ponašanje pojedinog učenika.
dakle stjeće se dojam da ''bilježnica srama'' ne služi nizašta drugo, nego da bi rasteretila taj imenik, ili jednostavno za to da se ipak nebi djeci pisale individualne opaske na njihovo ponašanje. Npr. Ivo Ivić ometa nastavu šetajući pod nastavom, baca papirnate kuglice drugim učenicima u glavu....., ili Marija Marić priča pod nastavom, ne prati istu i ometa učiteljicu i razred u nastavi. Ili Petar perić nije dočekao ulazak učitelja na svom mjestu i pri tome je omeo početak nastave na vrijeme..... dakle to su sve opaske koje bi poslije utjecale na ocjenjivanje ponašanja djeteta na kraju godine, odnosno direktno utjecale na ocjenu vladanja pojedinog djeteta. Dakle po mom zaključku kao laika, ''bilježnica srama'' jedino može imati svrhu da se rastereti učitelj koji treba upisati petero, šestero ili desetero djece u njihove rubrike u imeniku, nego je brže i lakše napisati sedmi a nije dočekao nastavnika na svojim mjestima.
Isto tako, kada opaske o ponašanju djeteta ne upišete u njegovu rubriku, tada razrednik nema uvida u ponašanje pojedinog učenika i tako propušta priliku za to isto ponašanje upozoriti roditelja na informacijama, pa tako i roditelj ne znajući kako se ponaša njegovo djete, propušta priliku za korekciju istog.
Dakle, koja je prava svrha bilježnice srama?
Jako bih volio čuti neko suvislo i realno objašnjenje
dakle stjeće se dojam da ''bilježnica srama'' ne služi nizašta drugo, nego da bi rasteretila taj imenik, ili jednostavno za to da se ipak nebi djeci pisale individualne opaske na njihovo ponašanje. Npr. Ivo Ivić ometa nastavu šetajući pod nastavom, baca papirnate kuglice drugim učenicima u glavu....., ili Marija Marić priča pod nastavom, ne prati istu i ometa učiteljicu i razred u nastavi. Ili Petar perić nije dočekao ulazak učitelja na svom mjestu i pri tome je omeo početak nastave na vrijeme..... dakle to su sve opaske koje bi poslije utjecale na ocjenjivanje ponašanja djeteta na kraju godine, odnosno direktno utjecale na ocjenu vladanja pojedinog djeteta. Dakle po mom zaključku kao laika, ''bilježnica srama'' jedino može imati svrhu da se rastereti učitelj koji treba upisati petero, šestero ili desetero djece u njihove rubrike u imeniku, nego je brže i lakše napisati sedmi a nije dočekao nastavnika na svojim mjestima.
Isto tako, kada opaske o ponašanju djeteta ne upišete u njegovu rubriku, tada razrednik nema uvida u ponašanje pojedinog učenika i tako propušta priliku za to isto ponašanje upozoriti roditelja na informacijama, pa tako i roditelj ne znajući kako se ponaša njegovo djete, propušta priliku za korekciju istog.
Dakle, koja je prava svrha bilježnice srama?
Jako bih volio čuti neko suvislo i realno objašnjenje
INDIVIDUALNI OBRAZOVNI PLAN - IOP
Mnogi roditelji nisu upoznati sa svim mogućnostima obrazovanja njhove djece, a naročito za djecu sa posebnim potrebama. U ovom tekstu, iz kojeg prenosim samo predgovor, a na ovom linku u mogućnosti ste i pročitati cijeli dokument ( http://public.carnet.hr/preventivni/wp-content/uploads/2011/12/smjernice.pdf ) navode se mogućnosti i smjernice za rad u IOP-u. Vjerujem da će mnogim roditeljima ovaj dokument otvoriti oči i ponukati ih da za svoju djecu iznađu najbolji mogući način obrazovanja. Isto tako molim i ravnatelja škole, ali i sve djelatnike koji se bave odgojem i obrazovanjem da ga pomno prouče.
Važnost pripreme i primjene individualnog obrazovnog plana, IOP-a, za djecu s posebnim obrazovnim
potrebama međunarodno je priznata i zakonom podržana u mnogim zemljama uključujući SAD, Australiju,
Kanadu, Novi Zeland i Veliku Britaniju. U Irskoj omogućavanje individualnog obrazovnog plana djeci
još uvijek nije zakonska obveza; mnogi učitelji djece s posebnim obrazovnim potrebama u svojem su
radu u različitim oblicima i pod drugim nazivima primjenjivali individualni obrazovni plan, a mnogi od
njih u tom su polju postali stručnjaci.
Poslije utemeljenja Nacionalnog vijeća za posebno obrazovanje1 i donošenja Zakona o obrazovanju osoba
s posebnim obrazovnim potrebama 2004. godine, koji je postavio budući zakonski okvir za pripremu
i primjenu takvih individualnih obrazovnih planova u ovoj zemlji, Vijeće je primilo mnoge zahtjeve roditelja,
učitelja i škola da pripremi i izda nacionalne smjernice za izradu individualnog obrazovnog plana
koje bi poduprle jednoobrazan nacionalni pristup koji je u pripremi. Premda vrijeme primjene odredaba
Zakona o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004. još nije dogovoreno, a resursi
i potrebe u podučavanju tek se trebaju prepoznati i postaviti na pravo mjesto, Vijeće je smatralo da treba
odgovoriti na trenutne potrebe za savjetovanje u tom području. Izdavanje smjernica za individualni obrazovni
plan u ovom će trenutku omogućiti učiteljima, roditeljima i školama da se upoznaju s procesom
prije nego što odredbe Zakona stupe na snagu. Vrijeme stupanja na snagu zakonski određenog procesa
individualnog obrazovnog plana i pitanje resursa potrebnih za njegovu primjenu Vijeće će obraditi u
Implementacijskom planu za Zakon o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004.
godine koji će predati Ministru obrazovanja i znanosti u listopadu 2006. godine.
Vijeće sa zadovoljstvom predstavlja ovaj dokument kao vodič za dobru praksu u pitanjima pripreme, primjene i procjene individualnog obrazovnog plana. Napravila ga je u njegovo ime skupina irskih stručnjaka
na ovom polju (popis sudionika naveden je u Dodatku 1.), a na njihovu smo im trudu iznimno zahvalni.
Sigurni smo da smjernice odražavaju stručnost Stručne skupine te da ujedno predstavljaju najbolju nacionalnu i međunarodnu praksu.
Smjernice iz ovog dokumenta prikazuju glavna obilježja procesa individualnog obrazovnog plana u obliku
u kojem je on opisan u Zakonu o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004.
godine. Smjernice vode čitatelja kroz korake potrebne za planiranje, sakupljanje podataka i pisanje individualnog obrazovnog plana. One su i kontrolna lista bitnih elemenata neophodnih za individualni
obrazovni program s namjerom da postanu temelj dobre prakse u budućnosti. Ovaj dokument predstavlja
i niz izrađenih primjeraka individualnih obrazovnih planova sastavljenih po stvarnom iskustvu škola i
učenika.
Uvrštavanjem tih primjera Vijeće želi naglasiti da je za ovaj proces važna i kvaliteta razmišljanja, a ne
samo čitanje napisanog dokumenta.
Ovim djelom Vijeće želi naglasiti da IOP ima obrazovnu svrhu. Individualni obrazovni plan pruža podatke
o dogovorenim intervencijama posebnog obrazovanja i o drugim oblicima potpore potrebnim
djetetu te istovremeno bilježi stavove roditelja, učenika i obrazovnih profesionalaca. Isto tako, IOP
bilježi i strategije koje je potrebno primijeniti da bi se djetetu omogućio napredak u obrazovnom
sustavu. Ove smjernice osiguravaju sredstva neophodna kao preduvjet za jamstvo sveobuhvatnog
pristupa.
Razina detalja u navedenim primjerima je različita zbog želje da se školi i učitelju omogući veća elastičnost.
Valja ukazati i na činjenicu da primjere karakteriziraju različite mjere koje omogućavaju da se
napredak pojedinačnog učenika zabilježi na njemu najprimjereniji način.
Važno je napomenuti da IOP dokumentira samo ono što je dodatno ili različito u odnosu na diferenciran
obrazovni program koji se ostvaruje u učionici. Individualni obrazovni plan stoga nije zamjena
za obrazovni program. U tom smislu Vijeće preporuča da se individualni obrazovni planovi stalno
procjenjuju kako bi se osiguralo da se u potpunosti vodi računa o potrebama pojedinog djeteta ili
mlade osobe.
Nacionalno vijeće za posebno obrazovanje svjesno je činjenice da na razini pojedinačnih škola mnoge
stvari neophodne za ostvarenje smjernica trebaju potporu. Potpora se odnosi na potrebe pripreme
učitelja i drugih sudionika. Budući da Vijeće procjenjuje da individualni obrazovni planovi zahtijevaju
ulaganje vremena i izvan učionice, u tom je smislu poduzelo istraživanje resursnih potreba neophodnih
da se primjeni dio Zakona iz 2004. koji se odnosi na IOP. Vijeće se savjetovalo s ključnim zainteresiranim
stranama kako bi od njih saznalo njihove stavove o načinu na koji najbolje poduprijeti ovaj
rad. Vijeće pozdravlja njihove stavove i komentare te će raditi na tome da pitanje resursa jasno iznese
u svojem ranije spomenutom Izvještaju o primjeni Zakona o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim
potrebama iz 2004. godine. Pri svemu tome Vijeće prepoznaje činjenicu da će cjelovita primjena
odredaba Zakona iz 2004. godine u pitanjima IOP-a zahtijevati orijentaciju i pristup cijele škole.
Vijeće priznaje razlike koje postoje između područja osnovnog obrazovanja i viših razina obrazovanja
pa prihvaća činjenicu da će unutar njih organizacijski pristupi upravljanju procesom IOP-a biti različiti.
Glavni je cilj ovog dokumenta iznijeti – općenito i ne preskriptivno – dobru praksu vezanu za individualni
obrazovni plan.
Nacionalno vijeće za posebno obrazovanje trenutno još nije preporučilo upotrebu određene informatičke
tehnologije. Još ne postoji računalni program posebno priređen za irski obrazovni kontekst.
Prema mišljenju Stručne skupine u ovoj su fazi ključni upoznatost s procesom individualnog obrazovnog
plana i njegovo razumijevanje. Vijeće će se savjetovati sa zainteresiranim stranama te će, zajedno
s bitnim organizacijama poput Nacionalnog centra za tehnologiju u obrazovanju, pravovremeno olakšati
razvoj tehnoloških pomagala.
Namjera je Vijeća da ove smjernice budu polazište za najbolju praksu do primjene Zakona o obrazovanju
osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004. godine. Zamišljeno je da u trenu kad odredbe
iz Zakona stupe na snagu ove smjernice imaju zakonski učinak. Krajnji je cilj Vijeća u ovom i drugim
djelima osiguravanje pristupa inkluzije u obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama uz
brigu za optimalan obrazovni ishod za svakog pojedinca u skladu s njegovim potencijalima. To je neophodno
kako bi on mogao plodno sudjelovati u društvenim i ekonomskim aktivnostima i na taj način
živjeti neovisnim i ispunjenim životom.
Tom Murray
Predsjednik
Važnost pripreme i primjene individualnog obrazovnog plana, IOP-a, za djecu s posebnim obrazovnim
potrebama međunarodno je priznata i zakonom podržana u mnogim zemljama uključujući SAD, Australiju,
Kanadu, Novi Zeland i Veliku Britaniju. U Irskoj omogućavanje individualnog obrazovnog plana djeci
još uvijek nije zakonska obveza; mnogi učitelji djece s posebnim obrazovnim potrebama u svojem su
radu u različitim oblicima i pod drugim nazivima primjenjivali individualni obrazovni plan, a mnogi od
njih u tom su polju postali stručnjaci.
Poslije utemeljenja Nacionalnog vijeća za posebno obrazovanje1 i donošenja Zakona o obrazovanju osoba
s posebnim obrazovnim potrebama 2004. godine, koji je postavio budući zakonski okvir za pripremu
i primjenu takvih individualnih obrazovnih planova u ovoj zemlji, Vijeće je primilo mnoge zahtjeve roditelja,
učitelja i škola da pripremi i izda nacionalne smjernice za izradu individualnog obrazovnog plana
koje bi poduprle jednoobrazan nacionalni pristup koji je u pripremi. Premda vrijeme primjene odredaba
Zakona o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004. još nije dogovoreno, a resursi
i potrebe u podučavanju tek se trebaju prepoznati i postaviti na pravo mjesto, Vijeće je smatralo da treba
odgovoriti na trenutne potrebe za savjetovanje u tom području. Izdavanje smjernica za individualni obrazovni
plan u ovom će trenutku omogućiti učiteljima, roditeljima i školama da se upoznaju s procesom
prije nego što odredbe Zakona stupe na snagu. Vrijeme stupanja na snagu zakonski određenog procesa
individualnog obrazovnog plana i pitanje resursa potrebnih za njegovu primjenu Vijeće će obraditi u
Implementacijskom planu za Zakon o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004.
godine koji će predati Ministru obrazovanja i znanosti u listopadu 2006. godine.
Vijeće sa zadovoljstvom predstavlja ovaj dokument kao vodič za dobru praksu u pitanjima pripreme, primjene i procjene individualnog obrazovnog plana. Napravila ga je u njegovo ime skupina irskih stručnjaka
na ovom polju (popis sudionika naveden je u Dodatku 1.), a na njihovu smo im trudu iznimno zahvalni.
Sigurni smo da smjernice odražavaju stručnost Stručne skupine te da ujedno predstavljaju najbolju nacionalnu i međunarodnu praksu.
Smjernice iz ovog dokumenta prikazuju glavna obilježja procesa individualnog obrazovnog plana u obliku
u kojem je on opisan u Zakonu o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004.
godine. Smjernice vode čitatelja kroz korake potrebne za planiranje, sakupljanje podataka i pisanje individualnog obrazovnog plana. One su i kontrolna lista bitnih elemenata neophodnih za individualni
obrazovni program s namjerom da postanu temelj dobre prakse u budućnosti. Ovaj dokument predstavlja
i niz izrađenih primjeraka individualnih obrazovnih planova sastavljenih po stvarnom iskustvu škola i
učenika.
Uvrštavanjem tih primjera Vijeće želi naglasiti da je za ovaj proces važna i kvaliteta razmišljanja, a ne
samo čitanje napisanog dokumenta.
Ovim djelom Vijeće želi naglasiti da IOP ima obrazovnu svrhu. Individualni obrazovni plan pruža podatke
o dogovorenim intervencijama posebnog obrazovanja i o drugim oblicima potpore potrebnim
djetetu te istovremeno bilježi stavove roditelja, učenika i obrazovnih profesionalaca. Isto tako, IOP
bilježi i strategije koje je potrebno primijeniti da bi se djetetu omogućio napredak u obrazovnom
sustavu. Ove smjernice osiguravaju sredstva neophodna kao preduvjet za jamstvo sveobuhvatnog
pristupa.
Razina detalja u navedenim primjerima je različita zbog želje da se školi i učitelju omogući veća elastičnost.
Valja ukazati i na činjenicu da primjere karakteriziraju različite mjere koje omogućavaju da se
napredak pojedinačnog učenika zabilježi na njemu najprimjereniji način.
Važno je napomenuti da IOP dokumentira samo ono što je dodatno ili različito u odnosu na diferenciran
obrazovni program koji se ostvaruje u učionici. Individualni obrazovni plan stoga nije zamjena
za obrazovni program. U tom smislu Vijeće preporuča da se individualni obrazovni planovi stalno
procjenjuju kako bi se osiguralo da se u potpunosti vodi računa o potrebama pojedinog djeteta ili
mlade osobe.
Nacionalno vijeće za posebno obrazovanje svjesno je činjenice da na razini pojedinačnih škola mnoge
stvari neophodne za ostvarenje smjernica trebaju potporu. Potpora se odnosi na potrebe pripreme
učitelja i drugih sudionika. Budući da Vijeće procjenjuje da individualni obrazovni planovi zahtijevaju
ulaganje vremena i izvan učionice, u tom je smislu poduzelo istraživanje resursnih potreba neophodnih
da se primjeni dio Zakona iz 2004. koji se odnosi na IOP. Vijeće se savjetovalo s ključnim zainteresiranim
stranama kako bi od njih saznalo njihove stavove o načinu na koji najbolje poduprijeti ovaj
rad. Vijeće pozdravlja njihove stavove i komentare te će raditi na tome da pitanje resursa jasno iznese
u svojem ranije spomenutom Izvještaju o primjeni Zakona o obrazovanju osoba s posebnim obrazovnim
potrebama iz 2004. godine. Pri svemu tome Vijeće prepoznaje činjenicu da će cjelovita primjena
odredaba Zakona iz 2004. godine u pitanjima IOP-a zahtijevati orijentaciju i pristup cijele škole.
Vijeće priznaje razlike koje postoje između područja osnovnog obrazovanja i viših razina obrazovanja
pa prihvaća činjenicu da će unutar njih organizacijski pristupi upravljanju procesom IOP-a biti različiti.
Glavni je cilj ovog dokumenta iznijeti – općenito i ne preskriptivno – dobru praksu vezanu za individualni
obrazovni plan.
Nacionalno vijeće za posebno obrazovanje trenutno još nije preporučilo upotrebu određene informatičke
tehnologije. Još ne postoji računalni program posebno priređen za irski obrazovni kontekst.
Prema mišljenju Stručne skupine u ovoj su fazi ključni upoznatost s procesom individualnog obrazovnog
plana i njegovo razumijevanje. Vijeće će se savjetovati sa zainteresiranim stranama te će, zajedno
s bitnim organizacijama poput Nacionalnog centra za tehnologiju u obrazovanju, pravovremeno olakšati
razvoj tehnoloških pomagala.
Namjera je Vijeća da ove smjernice budu polazište za najbolju praksu do primjene Zakona o obrazovanju
osoba s posebnim obrazovnim potrebama iz 2004. godine. Zamišljeno je da u trenu kad odredbe
iz Zakona stupe na snagu ove smjernice imaju zakonski učinak. Krajnji je cilj Vijeća u ovom i drugim
djelima osiguravanje pristupa inkluzije u obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama uz
brigu za optimalan obrazovni ishod za svakog pojedinca u skladu s njegovim potencijalima. To je neophodno
kako bi on mogao plodno sudjelovati u društvenim i ekonomskim aktivnostima i na taj način
živjeti neovisnim i ispunjenim životom.
Tom Murray
Predsjednik
nedjelja, 25. ožujka 2012.
Bullyng - drugi dio
Riječ stručnjaka
Evo što o tome misli poznata psihoterapeutistica dr. sc. Ana Kandare Šoljaga
Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika: fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili drugu grupu djece.
Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa. Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnog dječjeg nestašluka. Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve, sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju.
Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto "grublji", kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.
Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i publika.
Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni smanjuju žrtvu da bi onda pored nje izgledali veliki.
Ĺ˝rtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece, najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:
nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivo je, lako se rasplače i uznemiri, ima neku vidljivu različitost (debelo je, nosi naočale, ima klempave uši i sl.), ili ne zna kako se zaštititi i izboriti za sebe.
Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu šireći tako mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila.
Bullying obično uključuje i publiku. Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje. Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, u sebi osjećaju loše i teško im je gledati zlostavljanje. No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtva, šute i igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija. Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti. Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Ĺ˝rtva bi htjela promijeniti situaciju ali ne može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije "cool", zlostavljač će najvjerojatnije prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na publiku, bez da se utjecalo niti na žrtvu niti na zlostavljača. Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pažnje, pažljivo konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno, započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj školi.
Bullying nije dječja igra
Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje. Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan. Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intezivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.
Bullying nije nasilni napad
Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste šake, noževi i drugo oružje dok je kod bullyinga najčešće više izraženo emocionalno, a manje fizičko nasilje. Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju. Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedan puta, dok bullying traje i ponavlja se. Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva strepi svaki dan očekujući nove nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kada je zatišje osoba je napeta i stalno na oprezu. Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, ozlijeđena, napadnuta djeca najčešće dobiju puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih unutarnjih, nevidljivih rana. Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja. Bullying je kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Ĺ˝rtva se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad trajno mijenja svoju osobnost i način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa. Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu "face".
Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?
Ako saznate da je vaše dijete zlostavljano od strane drugog djeteta ili djece, možda ćete odmah htjeti zaštititi svoje dijete i konfrontirati se sa zlostavljačem i njegovim roditeljima. Možda će vam biti neugodno i željeti ćete da vaše dijete osnaži i uzvrati zlostavljaču. Možda ćete se i sami osjećati bespomoćno. Niti jedan od ovih načina neće pomoći vašem djetetu. Što može pomoći?
Pokušajte prikupiti što je moguće više informacija o tome što se događa. Izbjegavajte okrivljavanje kako zlostavljača tako i vašeg djeteta. Razmotrite pažljivo ponašanje vašeg djeteta i njegov stil ponašanja. Ako razmišljate o tome da razgovarate s roditeljima zlostavljača, upamtite da će oni vjerojatno reagirati defenzivno, nastojeći obraniti kako svoje dijete tako i sliku vlastite obitelji. Vaš cilj treba biti da sva djeca imaju sigurno i poticajno okruženje, a ne da potpalite vatru.
Slušajte svoje dijete. Zlostavljano se dijete srami toga što mu se događa i teško o tome govori. Osjeća da bi trebalo nešto poduzeti, a ne zna kako. Osjeća da nešto s njim nije u redu ako su baš njega izabrali za iživljavanje. Radite uvijek na odnosu s vašim djetetom, na razvijanju komunikacije, budite otvoreni za razgovor i pažljivi kada slušate. Već sama činjenica da je vaše dijete progovorilo o problemu i vidjelo na vama da vam je stalo može pomoći. Nemojte nikako zaboraviti da unatoč tome što ćete se osjećati i sami žalosno, povrijeđeno i ljutito, ovaj problem zahtijeva od vas hladnu glavu i razumno ponašanje. Ne opterećujte vaše dijete vlastitim emocionalnim stanjem. Vaše dijete ima već dovoljno svojih patnji.
Objasnite djetetu da neka djeca imaju problema sa sobom jer su možda i sami žrtve nasilja kod kuće ili se s niskim samopoštovanjem, nezadovoljstvom i vlastitim strahovima nose na neprikladan način. Pomognite djetetu da shvati da zlostavljač nije velik i moćan koliko mu se to čini. Djeci u mom savjetovalištu često pričam priču o lavu i zečiću. Pravi lav ne ide okolo napadajući bezrazložno i strašeći druge životinje. Njegova pojava je dovoljna da druge životinje znaju koliko je snažan i moćan. Prerušenog lava, koji je u stvari zečić, prepoznajemo po tome što je prerušen u agresivnog, bešćutnog lava koji mora stalno strašiti i rikati da se ne bi prepoznalo da se u tom kostimu zapravo krije prestrašeni zeko. Pomognite svom djetetu da nauči razlikovati pravog lava od prerušenog zečića.
Sa svojim djetetom razgovarajte o načinima kako se zaštiti od zlostavljača.
Razgovarajte o tome kako odgovoriti na zlostavljanje. Na primjer:
• ne reagiraj, ignoriraj zlostavljača, otiđi iz situacije, potraži pomoć ako vidiš da je potrebno
• složi se sa zlostavljačem, kaži: "Imaš pravo", i otiđi
Kako bi uvježbali zaštitne strategije možete igrati s djetetom igru uloga. Najbolje je proći cijelu situaciju i pomoći djetetu da vježba i tako zapamti načine na koje će reagirati. Naglasite koliko je važno da ne pokaže da ga zlostavljanje ljuti i uznemirava jer to "hrani" zlostavljača. To je upravo ono što zlostavljač želi postići. Razgovarajte s djetetom o tehnikama zaštite, kao što je na primjer da bude uvijek u grupi s drugom djecom, napravite listu prijatelja ili kolega iz razreda s kojima bi moglo biti u grupi. Zlostavljač neće tako lako napasti ako je "publika" netolerantna na nasilje i ne smatra ga uopće zabavnim. Također, upozorite dijete da ne ulazi ni u kakve kontakte sa zlostavljačem. Ne potičite dijete na uzvraćanje udarca ili smišljanje osvete po sistemu "oko za oko, zub za zub". Uzvraćanje agresijom na agresiju zove se rat, a u ratu se mogu dogoditi ozbiljna stradanja i teško je kontrolirati situaciju. To je nešto što ne želite ni vi niti vaše dijete. I ne uzimajte ovaj problem osobno. Problemi djeteta koje zlostavlja su uzrok problema, a ne vi i vaše dijete. Ako problem ne možete riješiti sami, potražite stručnu pomoć.
Naravno, ponekad će situacija zahtijevati i vašu intervenciju, pogotovo ako se radi o upornom zlostavljanju koje je iscrpilo i vaše dijete i vas. U tom slučaju obratite se školi, razgovarajte s razrednikom, školskim psihologom ili ravnateljem škole. U ekstremnim slučajevima možda će biti potrebno obratiti se i policiji. Sigurnost djece treba biti prioritet i briga svih odraslih osoba. Razgovor s roditeljima djeteta zlostavljača najbolje je obaviti uz prisutnost školskog psihologa koji može pomoći u moderiranju razgovora i kontroli ponašanja svih prisutnih. Ukoliko ne naiđete na razumijevanje i brigu od strane odraslih osoba zaduženih za sigurnost djece u školi koju vaše dijete pohađa, razmislite o tome da prebacite dijete u školu u kojoj je borba protiv nasilja visoko na listi prioriteta. Ne zaboravite da je to velika odluka i promjena koja će dodatno iscrpiti vaše dijete, pa se prije ipak posavjetujte s psihologom.
Razgovarajte s djetetom o bullyingu čak i ako uopće ne slutite da bi se takvo što moglo njemu događati. To će poslati važnu poruku vašem djetetu o tome da vi znate što je to i da takvo ponašanje osuđujete, da se to događa i drugoj djeci, i da žrtva nije kriva. Također, čak i ako vaše dijete nikada ne bude žrtva, možete pomoći da ono bude dio "publike" koja će svojom netolerancijom na nasilje i izgrađenim stavovima o štetnosti bullyinga pomoći djeci žrtvama.
Moje dijete je bully
Pozvali su vas iz škole na razgovor tijekom kojeg saznate da je vaše dijete zlostavljač. To može biti prilično šokantna vijest. Važno je da unatoč tome pokušate ostati pribrani i ne negirate problem jer će to pogoršati stvari. Ako je vaše dijete zlostavljač, ono hitno treba vašu pomoć. Nikada sretan čovjek nema potrebu biti loš prema drugim ljudima. Ako vaše dijete zlostavlja drugu djecu sasvim je sigurno da imate nesretno dijete, koje vas treba. Isto tako nemojte misliti da bi vi znali da vaše dijete ima problema. Djeca zlostavljači neće roditeljima pričati o svojim "aktivnostima", kao niti o svojim lošim stanjima koji su ga doveli do takvog ponašanja. Da bi shvatili zašto vaše dijete povrjeđuje druge možda ćete trebati pomoć psihologa. Iako neka djeca zlostavljači nemaju obiteljskih problema, dobro bi bilo da razmislite o tome što vaše dijete uči o nasilju kod kuće. Kakvo je vaše ponašanje i stavovi i kakva je vaša komunikacija s djetetom? Dijete koje je izloženo izrugivanju od strane braće ili roditelja može ispoljavati agresivno ponašanje izvan kuće. Djeca koja gledaju nasilje ili ga i sami trpe uče da "jači tlači" pa će svoju bol prenijeti u agresivnu kontrolu onih koje vide slabijima od sebe. Osim što se trebate truditi da atmosfera u vaša četiri zida bude sigurna od nasilja postoje još neki načini kako možete pomoći vašem djetetu da prestane sa zlostavljanjem. Razgovarajte s djetetom o tome da je zlostavljanje ozbiljan problem koji vi nećete tolerirati. Potražite zajedno s djetetom razloge zašto je zlostavljanje loše i kako se osjeća žrtva zlostavljanja. Naglasite da kada zlostavlja drugu djecu zapravo ostavlja loš dojam i govori o sebi ružne stvari. Objasnite da su zlostavljači mahom nesretni, nesigurni ljudi. Naučite vaše dijete kako efikasnije rješavati sukobe i probleme kao i važnost tolerancije. Nagradite dijete kada vidite da se trudi i reagira nenasilno. Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.
Kolika je važnost vaše otvorenosti da čujete problem i vaše odlučnosti i upornosti da ga riješite, najbolje govori podatak da mnoga djeca koja su zlostavljala drugu djecu u osnovnoj školi imaju ozbiljnih problema sa zakonom i policijski dosje do 30. godine. Neki nikada ne završe školu.
Cyberbullying
Cyberbullying je relativno nova pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem e-maila, chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna svima i odmah.
Evo što o tome misli poznata psihoterapeutistica dr. sc. Ana Kandare Šoljaga
Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika: fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili drugu grupu djece.
Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa. Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnog dječjeg nestašluka. Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve, sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju.
Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto "grublji", kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.
Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i publika.
Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni smanjuju žrtvu da bi onda pored nje izgledali veliki.
Ĺ˝rtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece, najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:
nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivo je, lako se rasplače i uznemiri, ima neku vidljivu različitost (debelo je, nosi naočale, ima klempave uši i sl.), ili ne zna kako se zaštititi i izboriti za sebe.
Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu šireći tako mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila.
Bullying obično uključuje i publiku. Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje. Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, u sebi osjećaju loše i teško im je gledati zlostavljanje. No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtva, šute i igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija. Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti. Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Ĺ˝rtva bi htjela promijeniti situaciju ali ne može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije "cool", zlostavljač će najvjerojatnije prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na publiku, bez da se utjecalo niti na žrtvu niti na zlostavljača. Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pažnje, pažljivo konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno, započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj školi.
Bullying nije dječja igra
Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje. Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan. Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intezivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.
Bullying nije nasilni napad
Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste šake, noževi i drugo oružje dok je kod bullyinga najčešće više izraženo emocionalno, a manje fizičko nasilje. Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju. Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedan puta, dok bullying traje i ponavlja se. Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva strepi svaki dan očekujući nove nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kada je zatišje osoba je napeta i stalno na oprezu. Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, ozlijeđena, napadnuta djeca najčešće dobiju puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih unutarnjih, nevidljivih rana. Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja. Bullying je kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Ĺ˝rtva se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad trajno mijenja svoju osobnost i način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa. Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu "face".
Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?
Ako saznate da je vaše dijete zlostavljano od strane drugog djeteta ili djece, možda ćete odmah htjeti zaštititi svoje dijete i konfrontirati se sa zlostavljačem i njegovim roditeljima. Možda će vam biti neugodno i željeti ćete da vaše dijete osnaži i uzvrati zlostavljaču. Možda ćete se i sami osjećati bespomoćno. Niti jedan od ovih načina neće pomoći vašem djetetu. Što može pomoći?
Pokušajte prikupiti što je moguće više informacija o tome što se događa. Izbjegavajte okrivljavanje kako zlostavljača tako i vašeg djeteta. Razmotrite pažljivo ponašanje vašeg djeteta i njegov stil ponašanja. Ako razmišljate o tome da razgovarate s roditeljima zlostavljača, upamtite da će oni vjerojatno reagirati defenzivno, nastojeći obraniti kako svoje dijete tako i sliku vlastite obitelji. Vaš cilj treba biti da sva djeca imaju sigurno i poticajno okruženje, a ne da potpalite vatru.
Slušajte svoje dijete. Zlostavljano se dijete srami toga što mu se događa i teško o tome govori. Osjeća da bi trebalo nešto poduzeti, a ne zna kako. Osjeća da nešto s njim nije u redu ako su baš njega izabrali za iživljavanje. Radite uvijek na odnosu s vašim djetetom, na razvijanju komunikacije, budite otvoreni za razgovor i pažljivi kada slušate. Već sama činjenica da je vaše dijete progovorilo o problemu i vidjelo na vama da vam je stalo može pomoći. Nemojte nikako zaboraviti da unatoč tome što ćete se osjećati i sami žalosno, povrijeđeno i ljutito, ovaj problem zahtijeva od vas hladnu glavu i razumno ponašanje. Ne opterećujte vaše dijete vlastitim emocionalnim stanjem. Vaše dijete ima već dovoljno svojih patnji.
Objasnite djetetu da neka djeca imaju problema sa sobom jer su možda i sami žrtve nasilja kod kuće ili se s niskim samopoštovanjem, nezadovoljstvom i vlastitim strahovima nose na neprikladan način. Pomognite djetetu da shvati da zlostavljač nije velik i moćan koliko mu se to čini. Djeci u mom savjetovalištu često pričam priču o lavu i zečiću. Pravi lav ne ide okolo napadajući bezrazložno i strašeći druge životinje. Njegova pojava je dovoljna da druge životinje znaju koliko je snažan i moćan. Prerušenog lava, koji je u stvari zečić, prepoznajemo po tome što je prerušen u agresivnog, bešćutnog lava koji mora stalno strašiti i rikati da se ne bi prepoznalo da se u tom kostimu zapravo krije prestrašeni zeko. Pomognite svom djetetu da nauči razlikovati pravog lava od prerušenog zečića.
Sa svojim djetetom razgovarajte o načinima kako se zaštiti od zlostavljača.
Razgovarajte o tome kako odgovoriti na zlostavljanje. Na primjer:
• ne reagiraj, ignoriraj zlostavljača, otiđi iz situacije, potraži pomoć ako vidiš da je potrebno
• složi se sa zlostavljačem, kaži: "Imaš pravo", i otiđi
Kako bi uvježbali zaštitne strategije možete igrati s djetetom igru uloga. Najbolje je proći cijelu situaciju i pomoći djetetu da vježba i tako zapamti načine na koje će reagirati. Naglasite koliko je važno da ne pokaže da ga zlostavljanje ljuti i uznemirava jer to "hrani" zlostavljača. To je upravo ono što zlostavljač želi postići. Razgovarajte s djetetom o tehnikama zaštite, kao što je na primjer da bude uvijek u grupi s drugom djecom, napravite listu prijatelja ili kolega iz razreda s kojima bi moglo biti u grupi. Zlostavljač neće tako lako napasti ako je "publika" netolerantna na nasilje i ne smatra ga uopće zabavnim. Također, upozorite dijete da ne ulazi ni u kakve kontakte sa zlostavljačem. Ne potičite dijete na uzvraćanje udarca ili smišljanje osvete po sistemu "oko za oko, zub za zub". Uzvraćanje agresijom na agresiju zove se rat, a u ratu se mogu dogoditi ozbiljna stradanja i teško je kontrolirati situaciju. To je nešto što ne želite ni vi niti vaše dijete. I ne uzimajte ovaj problem osobno. Problemi djeteta koje zlostavlja su uzrok problema, a ne vi i vaše dijete. Ako problem ne možete riješiti sami, potražite stručnu pomoć.
Naravno, ponekad će situacija zahtijevati i vašu intervenciju, pogotovo ako se radi o upornom zlostavljanju koje je iscrpilo i vaše dijete i vas. U tom slučaju obratite se školi, razgovarajte s razrednikom, školskim psihologom ili ravnateljem škole. U ekstremnim slučajevima možda će biti potrebno obratiti se i policiji. Sigurnost djece treba biti prioritet i briga svih odraslih osoba. Razgovor s roditeljima djeteta zlostavljača najbolje je obaviti uz prisutnost školskog psihologa koji može pomoći u moderiranju razgovora i kontroli ponašanja svih prisutnih. Ukoliko ne naiđete na razumijevanje i brigu od strane odraslih osoba zaduženih za sigurnost djece u školi koju vaše dijete pohađa, razmislite o tome da prebacite dijete u školu u kojoj je borba protiv nasilja visoko na listi prioriteta. Ne zaboravite da je to velika odluka i promjena koja će dodatno iscrpiti vaše dijete, pa se prije ipak posavjetujte s psihologom.
Razgovarajte s djetetom o bullyingu čak i ako uopće ne slutite da bi se takvo što moglo njemu događati. To će poslati važnu poruku vašem djetetu o tome da vi znate što je to i da takvo ponašanje osuđujete, da se to događa i drugoj djeci, i da žrtva nije kriva. Također, čak i ako vaše dijete nikada ne bude žrtva, možete pomoći da ono bude dio "publike" koja će svojom netolerancijom na nasilje i izgrađenim stavovima o štetnosti bullyinga pomoći djeci žrtvama.
Moje dijete je bully
Pozvali su vas iz škole na razgovor tijekom kojeg saznate da je vaše dijete zlostavljač. To može biti prilično šokantna vijest. Važno je da unatoč tome pokušate ostati pribrani i ne negirate problem jer će to pogoršati stvari. Ako je vaše dijete zlostavljač, ono hitno treba vašu pomoć. Nikada sretan čovjek nema potrebu biti loš prema drugim ljudima. Ako vaše dijete zlostavlja drugu djecu sasvim je sigurno da imate nesretno dijete, koje vas treba. Isto tako nemojte misliti da bi vi znali da vaše dijete ima problema. Djeca zlostavljači neće roditeljima pričati o svojim "aktivnostima", kao niti o svojim lošim stanjima koji su ga doveli do takvog ponašanja. Da bi shvatili zašto vaše dijete povrjeđuje druge možda ćete trebati pomoć psihologa. Iako neka djeca zlostavljači nemaju obiteljskih problema, dobro bi bilo da razmislite o tome što vaše dijete uči o nasilju kod kuće. Kakvo je vaše ponašanje i stavovi i kakva je vaša komunikacija s djetetom? Dijete koje je izloženo izrugivanju od strane braće ili roditelja može ispoljavati agresivno ponašanje izvan kuće. Djeca koja gledaju nasilje ili ga i sami trpe uče da "jači tlači" pa će svoju bol prenijeti u agresivnu kontrolu onih koje vide slabijima od sebe. Osim što se trebate truditi da atmosfera u vaša četiri zida bude sigurna od nasilja postoje još neki načini kako možete pomoći vašem djetetu da prestane sa zlostavljanjem. Razgovarajte s djetetom o tome da je zlostavljanje ozbiljan problem koji vi nećete tolerirati. Potražite zajedno s djetetom razloge zašto je zlostavljanje loše i kako se osjeća žrtva zlostavljanja. Naglasite da kada zlostavlja drugu djecu zapravo ostavlja loš dojam i govori o sebi ružne stvari. Objasnite da su zlostavljači mahom nesretni, nesigurni ljudi. Naučite vaše dijete kako efikasnije rješavati sukobe i probleme kao i važnost tolerancije. Nagradite dijete kada vidite da se trudi i reagira nenasilno. Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.
Kolika je važnost vaše otvorenosti da čujete problem i vaše odlučnosti i upornosti da ga riješite, najbolje govori podatak da mnoga djeca koja su zlostavljala drugu djecu u osnovnoj školi imaju ozbiljnih problema sa zakonom i policijski dosje do 30. godine. Neki nikada ne završe školu.
Cyberbullying
Cyberbullying je relativno nova pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem e-maila, chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna svima i odmah.
subota, 24. ožujka 2012.
Svako četvrto dijete žrtva bullyinga
Jedno od četvoro djece u Hrvatskoj je svakodnevno izloženo barem jednom obliku nasilja u školama, a nasilje je najčešće u dobnoj skupini 10-14 godina. Ti su podaci predstavljeni na stručnom skupu “Bullying – događa se i meni”, kojeg su organizirali kazalište Mala scena i SOS Dječje selo Hrvatska.
Pedagoška savjetnica SOS dječjeg sela Hrvatska Gordana Daniel kaže da su nasilnici sve mlađi, a nerijetko su to i djevojčice koje su uglavnom verbalno agresivne.
Žrtve nasilja iznenada mijenjaju ponašanje, izbjegavaju odlazak od kuće, gube apetit i skloni su depresivnim reakcijama.
Unutar razreda, 37% djece doživljava nasilje, a svako deseto dijete ne govori roditeljima o onome što mu se događa u školi. Najviše djece nasilje doživljava od vršnjaka, čak 37%, dok 16% zlostavljaju stariji učenici, a samo 3% mlađi učenici.
Žrtve nasilja iznenada mijenjaju ponašanje, izbjegavaju odlazak od kuće, gube apetit i skloni su depresivnim reakcijama.
Roditelji moraju jasno izraziti neslaganje s nasilničkim ponašanjem, a ne ga opravdavati, ustvrdila je Jasna Špoljarić iz SOS Dječjeg sela Lekenik.
Prema podacima UNICEF-a za Hrvatsku iz 2002. godine, svako peto dijete je doživjelo vršnjačko nasilje, a danas je taj udio porastao na četvrtinu. Stoga je UNICEF još 2003. pokrenuo veliku nacionalnu akciju za sigurno i poticajno okruženje u školama “Stop nasilju među djecom”. U akciju se do sada uključilo više od 250 škola, s više od 140 tisuća učenika i 10 tisuća učitelja. Njima su dodijeljeni educirani mentori, koji ih uvode u programe, koje kasnije provode učitelji sa razredima, objasnila je programska voditeljica u UNICEF-u za Hrvatsku Đurđica Ivković.
Stručnjaci su istaknuli da su, zbog nasilja koje je postalo uobičajeno u medijima, djeca postala na njega neosjetljiva. Obiteljski, bračni i partnerski terapeut Vlasta Grgec Petroci naglasila je kako društvo suočeno s porastom nasilja među mladima nema dovoljan broj stručnih i educiranih djelatnika za ciljani individualni i grupni tretman s djecom i mladima koji se nasilno ponašaju.
Dakle ovim putem molim našeg ravnatelja da više nikad na roditeljskim sastancima ne izjavljuje kako bullynga u našoj školi nema, jer je to statistički nemoguće. Opet trpamo problem pod tepih. Pokušajte napraviti anonimnu anketu u školi, a rezultate javno objavite. Baš me zanimaju rezultati.
Pedagoška savjetnica SOS dječjeg sela Hrvatska Gordana Daniel kaže da su nasilnici sve mlađi, a nerijetko su to i djevojčice koje su uglavnom verbalno agresivne.
Žrtve nasilja iznenada mijenjaju ponašanje, izbjegavaju odlazak od kuće, gube apetit i skloni su depresivnim reakcijama.
Unutar razreda, 37% djece doživljava nasilje, a svako deseto dijete ne govori roditeljima o onome što mu se događa u školi. Najviše djece nasilje doživljava od vršnjaka, čak 37%, dok 16% zlostavljaju stariji učenici, a samo 3% mlađi učenici.
Žrtve nasilja iznenada mijenjaju ponašanje, izbjegavaju odlazak od kuće, gube apetit i skloni su depresivnim reakcijama.
Roditelji moraju jasno izraziti neslaganje s nasilničkim ponašanjem, a ne ga opravdavati, ustvrdila je Jasna Špoljarić iz SOS Dječjeg sela Lekenik.
Prema podacima UNICEF-a za Hrvatsku iz 2002. godine, svako peto dijete je doživjelo vršnjačko nasilje, a danas je taj udio porastao na četvrtinu. Stoga je UNICEF još 2003. pokrenuo veliku nacionalnu akciju za sigurno i poticajno okruženje u školama “Stop nasilju među djecom”. U akciju se do sada uključilo više od 250 škola, s više od 140 tisuća učenika i 10 tisuća učitelja. Njima su dodijeljeni educirani mentori, koji ih uvode u programe, koje kasnije provode učitelji sa razredima, objasnila je programska voditeljica u UNICEF-u za Hrvatsku Đurđica Ivković.
Stručnjaci su istaknuli da su, zbog nasilja koje je postalo uobičajeno u medijima, djeca postala na njega neosjetljiva. Obiteljski, bračni i partnerski terapeut Vlasta Grgec Petroci naglasila je kako društvo suočeno s porastom nasilja među mladima nema dovoljan broj stručnih i educiranih djelatnika za ciljani individualni i grupni tretman s djecom i mladima koji se nasilno ponašaju.
Dakle ovim putem molim našeg ravnatelja da više nikad na roditeljskim sastancima ne izjavljuje kako bullynga u našoj školi nema, jer je to statistički nemoguće. Opet trpamo problem pod tepih. Pokušajte napraviti anonimnu anketu u školi, a rezultate javno objavite. Baš me zanimaju rezultati.
petak, 23. ožujka 2012.
Riječ autora
Dakle, još jednom ću ponoviti. Ovaj blog osmišljen je i piše se samo u jednu svrhu, a to je da mi roditelji postanemo bolji roditelji, da mi učenici postanemo bolji učenici, da mi nastavnici postanemo bolji nastavnici.
Ovaj blog piše se i u svrhu iskazivanja istine o radu naše škole. U svrhu istine o radu naših nastavnika, o radu naših učitelja, o radu naše djece, pa i o radu nas roditelja (odgoj naše djece je roditeljska dužnost, obaveza i misija). Složit ću se sa mnogima da istina nekad i boli. Velikoj većini ljudi je u genima ucrtano da kada pogriješe i kada ih suoče sa nepobitnom istinom, neki i dalje tvrde kako to nije istina.
Prvo da se osvrnem na par činjenica jer čini mi se da smo se jako udaljili jedni od drugih i kako smo se počeli djeliti na ''mi prosvjetni djelatnici'' i ''mi roditelji'', a da ne govorim o odnosima ''mi učitelji'' i ''mi djeca''. Dakle smatram da smo se u tim odnosima potpuno pogubili i da su te relacije postale sve udaljenije i udaljavaju se još više.
Sada ću vam reći što ja mislim o tome.
1. Moje mišljenje o prosvjetnim djelatnicima:
Kao prvo biti prosvjetni djelatnik je prije svega jako plemenita i za društvo jako važna profesija. Nemojte zaboraviti gospodo prosvjetni djelatnici, da mnoga djeca odabiru svoju profesijeu na vašu sliku i priliku i na osnovu toga kako i nakoji način ih učite svoj predmet. Vaš odnos i način na koji prenosite znanje i vještine, kod jednog broja djece će odrediti i njihov život. Stoga vam predlažem da se zamislite i oko toga. Velika većina vas učitelja dobro radi svoj posao, ali ima vas i onih kojima bi trebalo zabraniti prilazak djeci na pedeset metara. Da i to je činjenica i istina. No, kada netko kaže da bi se vaš rad, kroz vaš radni vijek trebao konstantno pratiti i ocjenjivati, onda ste svi složni u jednom ''ma kome pravo da ocjenjuje moj rad'', onda postajete nedodirljiva kasta koja brani svoj teritorij do posljednje kapi krvi. Nedo Bog da netko kritizira vaš rad. A ponajviše mislim na to kada kritika počne dolaziti od djece, a kada kritiku uputi netko od roditelja, onda je stav još gori. Što mi laici znamo što je škola. Kako je raditi u školi? Vama, velikoj većini je bilo bitno samo ući u sustav i onda je sve riješeno, riješili smo se do mirovine, a pri tome nitko ili gotovo nitko neće ocjenjivati moj rad, ali ako netko to i pokuša sve će se svesti na ''pojeo vuk magare''. Dakle jako bih volio doznati što bi se dogodilo da vaš rad bude konstantno monitoriran i ocjenjivan, pa kada vam netko kaže ''sjedi jedan''. Imaš još jednom za popravak, pa ako ne ispraviš hajde ti doma. Mnogi od vas kada naiđu na neki konkretan problem, hladno će reći kako nešto ne može riješiti jer je eto sustav takav, pa to ne ide. Kad ne želiš riješiti problem - osnuj povjerenstvo. Jednako bi se tako moglo reći "kad ne želiš razglabati o svim aspektima problema, okrivi sustav". "Sustav ne štima" je tek naizgled nekakvo slaganje: u osnovi se radi o odvođenju problema u domenu nerješivoga: ne valja sustav i što bismo mi imali s tim? Sustav, to su drugi; u podjeli na "mi" i "vi", sustav su neki magleni (a zapravo nepostojeći) "oni" koji su po definiciji zli, glupi i nesposobni. Sve dok na izravno postavljeno pitanje o (ne)postojanju prosvjetara kojima bi danas trebalo zabraniti bavljenje prosvjetom, nijedan od "prosvjetara'' ne prizna tu elementarnu činjenicu, a valjda su nastavnici bitan dio sustava, nekakvo slaganje da sustav ne štima je čista prodaja magle.
Dakle gospodo prosvjetni djelatnici, dokle god se ne suočite sa istinom (naravno i dok istu i ne prihvatite) da u svakom žitu ima i kukolja, a da se isti jedino može pljeviti ručno, jer se mora isčupat skupa sa korjenom, dotle ćete primati stereotipne kritike ''svi ste isti'' i djelit ćemo se na ''mi'' i ''vi''.
2. Moje mišljenje o našoj školi:
Svi se slažemo da je škola slika i prilika njenih djelatnika (prosvjetnih radnika) i da uopće nije bitno dali je zgrada škole nova ili stara, dali ima klimu u učionicama ili ima jedan kuhani obrok tjedno. To je samo ambalaža. Svi znamo da su Talijani jako dobri dizajneri i da jako polažau na to kako im ambalaža izgleda, ali kada ispod te amalaže dobijete proizvod koji nevalja, tim lakše ćete taj proizvod prepoznati na polici trgovine i neće vam pasti napamet da ga ponovo kupite. Kvaliteta jedne škole jako ovisi o ekipi koja radi u njoj. A ko je vođa ekipe? Ravnatelj, sa svojim suradnicima, stručnom službom. Svi ostali djelatnici su samo igrači koji trebaju raditi onako kako im se naloži. No vrlo bitno je da onaj ko vodi ekipu zna kako ta ekipa diše, kakve su joj sposobnosti, te da tu ekipu trenira, monitorira njihov rad i ukazuje na probleme. Naravno ne može sve sam, pa zato ima i svoje pomoćnike (stručnu službu) koja mu svesrdno u tome treba pomagati. Gospodo iz vaše tvornice (škole) izlaze proizvodi (djeca) koja su slika i prilika vaše proizvodnje. No vrlo bitna činjenica je kako i na koji način vi obrađujete svoj proizvod. Naša djeca su kod vas dnevno nekada i duže nego što ćemo mi roditelji ikada imati priliku. Naša djeca kod vas provode pet do šest sati ukupno, što kod nekih od nas roditelja nikada neće uspjeti, da budu sa svojojm djecom pet sati u komadu. Dakle osigurajte našoj djeci da se u školi osjećaju ugodno i to prije svega mislim na svu djecu. To je vaša dužnost i svrha i pri tome nemojte probleme trpati pod tepih, jer prašina uvijek nađe rupu kroz koju procuri. Naša škola je pogubila neke kriterije koje je nekada imala. Problemi se nisu gomilali i trajali, problemi su se rješavali sad i odmah. Držani su pod kontrolom. Sada je situacija svedena na to da se problemi stavljaju pod kapu ''bilježnice srama'', pa se cijele skupine učenika stavljaju pod istu kapu, svi valjate ili svi nevaljate, što dakako nije istina. Naša škola je zaboravila da se problem treba kao prvo na vrijeme detektirat, da se problem nazove imenom i prezimenom, da se problem treba riješiti sad i odmah. Nemojte našu djecu od malena učiti kolektivnoj krivnji, jer ona ne postoji. Gradite u njima pozitevne osobine, učite ih da budu dobri prijatelji, da budu samokritični na svoja djela i učite ih vrijednostima života, a ako nešto od gradiva i nauče tim bolje. No da bi to postigli i sami morate imati takve stavove i vrijednosti. Dakle da ponovim, za školu nije bitna ambalaža, nego je bitan proizvod, a on ovisi o djelatnicima pod vodstvom ravnatelja i njegovih suradnika.
3. Moje mišljenje o ravnatelju:
Ravnatelj škole je ključna osoba za funkcioniranje škole. Ravnatelj je osoba koja prije svega mora imati jasne ciljeve, autoritet i instinkt vođe. Ravnatelju, mora vam biti jasno da sve što valja ili nevalja u vašoj školi će se prelomiti preko vaših leđa. Dakle ako pogubite konce, vi ste odgovorni. Moram reći da ste jako ambiciozno krenuli i da ste si postavili vrlo velike ciljeve i podignuli ste sami sepi ''letvicu'' vrlo visoko, a sada tu istu letvicu ne možete preskočiti. Predlažem vam da onu stranicu iz onog dokumenta ''samovrednovanje'' o ciljevima naše škole uramite i objesite iznad svog radnog stola kao relikviju i da svaki dan gledate u nju i pokušate što prije realizirati sve ono što piše na istoj. Tako ćete ispuniti i naša očekivanja i očekivanja djece, a proizvod će biti vrhunski. Nekako mislim da ste se malo pogubili u tom svemu i ovo shvatite kao dobronamjernu primjedbu. A prije svega vam predlažem da svojim djelatnicima postanete autoritet, jer vaša ocjena ovisi o njihovom radu. I to shvatite kao notornu istinu. Isto tako se zapitajte zašto ste počeli gubiti povjerenje kod nas roditelja. Dali smo samo mi roditelji krivi za to ili je taj odnos ipak dvosmjeran. I naravno, ne mora vas zabrinjavati ovaj blog i njegov autor, jer on je dobronamjeran i samo i isključivo na dobrobit cijele škole i svih aktera oko nje. Ovaj blog je samo zato da ukazuje na probleme, čitajte ga redovno, možda saznate nešto što možete promjeniti. Isto predlažem i vašim učiteljima i stručnoj službi. Možda vam pomogne u radu, jer kako sam i rekao on je prije svega u svrhu poboljšanja i govori samo istinu. Znamo svi da istina ponekad boli. Ali eto još jednom, želim vam da uspijete u svojoj misiji i vjerujte mi da barem u većini nas roditelje imate podršku. Ali isto tako morate znati da vas promatramo i ocjenjujemo vaš rad. Mi smo svojevrsno ''vanjsko vrednovanje'' i morate znati da se ponekad naši stavovi i razmišljanja razlikuju od vaših i da o tome morate nešto znati. Ovaj blog će vam u tome pomagati i dalje.
4. Moje mišljenje o djeci:
Dakle da se ponovim. Naša djece su naša slika i prilika. Ona se ponašaju kako smo ih naučili i svoje ponašanje i odgoj donose od kuće. Ali prije svega ću reći da su djeca naše najveće blago i da svi skupa trebamo nastojati iznaći načine da od njih napravimo ljude, da im izgradimo prave životne vrijednosti i da rezultatom u konačnici svi budemo zadovoljni. Nemojte zaboraviti da su djeca prije svega iskrena i da su sposobni biti i veliki kritičari. Mi se svi skupa prema njima ponašamo na relaciji mi odrasli i vi klinci. No u tome zaboravljamo da su djeca ta koja isto tako ocjenjuju naš rad i procjenjuju nas odrasle, a pri tome nam slijepo vjeruju i prihvaćaju naše ponašanje prema njima, jer nam vjeruju, jer smo mi njihovi roditelji ili učitelji. Stoga vam svima predlažem oprez jer svaka napravljena greška u toj misiji može biti kobna i nepopravljiva. Tu nema kompromisa. Pri tome, lijepo vas molim nemojte ih kolektivno kriviti za nešto što je napravila manjina, jer i onako smo svi žrtve, u lijepoj našoj, manjine koja se svrstava pod okrilje ''svi''. Nemojte ih tome učiti od malena. Imajte malo više povjerenja u njih. Oni su prije svega dobri i iskreni. Pokušajte krenuti sa tog stajališta, pa ćete vidjeti kako se situacija mijenja na bolje u vašu korist.
5. moje mišljenje o nama roditeljima:
Dakle kako sam i pisao u predhodnim postovima, biti roditelj je prije svega jedna plemenita funkcija. No za tu funkciju ne postoji škola ili fakultet. Roditelj se postaje svojevoljno, dogovorno između dvije osobe različitog spola, ili kada nam to majka priroda jednostavno otme, postajemo roditelji usvajanjem djece. No kako bilo da bilo svi imamo jedan cilj, da što bolje znamo i umijemo odgojimo tu našu djecu. Tako je barem kod većine nas roditelja. E sad je tu problem. Dali smo svi spremni na to bez kompromisa? Ima nas jedna količina koja djecu smatra tradicijom. Kako to mislim? Pa lijepo, jer naša tradicionalna okolina od nas očekuje da se u neko dogledno vrijeme vijenčamo, pa da i u neko dogledno vrijeme imamo i djecu. To je taj aspekt tradicije u nama jer eto to bliža i dalja rodbina od nas očekuje, a da ne govorim ckva i ostale dušebrižničke ustanove. No nismo svi jednako spremni na odricanja i obaveze koje donose djeca, pa onda taj odgoj prepuštamo bakama, djedama, dadiljama, tetama u vrtiću i školi. Pri tome sve što je loše u odgoju naše djece pokušavamo okriviti te druge, a pri tome zaboravljamo sami sebe pitati, ''a gdje sam tu ja kao roditelj''. Naravno smatram da je vrtić i škola ta koja treba prepoznati razne anomalije i devijacije u obiteljskom odgoju i dužna je to korigirati i pokušati ispraviti, koliko god se to nama roditeljima, sviđalo ili ne sviđalo. Oni su tu da nam ukažu na to što kod nas to nevalja u odgoju naše djece, a mi smo ti koji to trebamo prihvatiti bezuvjetno, koliko god nam to bolno bilo. I kod nas treba debelo poraditi na tome da se ne djelimo na ''mi'' i ''vi'', jer jedini cilj nam je dobrobit djeteta. Naravno ima nas raznih, nkv, kv, vkv, ssss, všs, vss, dr, mr....., ali sve te kvalifikacije nam ne garantiraju da smo ili ćemo biti dobri roditelji. Ima nas tu isto tako i frikova, psihopata, alkoholičara, drogeraša, tajkuna, PTSP-ovaca, bivših branitelja, urođenih agresivaca. E kad se takvi pojavimo u školi, onda prosvjetni djelatnici pogube konce, jer nas se boje, pa onda kažu kako ništa ne mogu napraviti jer sustav ne funkcionira, što je notarna laž. Nego je u pitanju strah za učinkovito riješavanje problema. Za takve slučajeve postoji policija i centar za socijalnu skrb, njih samo treba pozvati i oni će preuzeti riješavanje problema na sebe, samo škola treba prevladati strah od nas roditelja. Ljudi, roditelji, suočite se sa istinom i sami sa sobom raščistite kakvi ste roditelji i kakvi ste u komunikaciji sa prosvjetnim djelatnicima. Ovdje apeliram na sve da se mane stereotipa ''nitko ne valja''.
I kao zaključak ću reći samo jedno: jednoglasno potvrđuje postojanje roditelja-idiota u vrlo različitim pojavnim oblicima: od idiota-agresivaca pa do hiperambicioznih idiota. Na sreću ima nas i normalnih.
I kao zaključak ovog posta reći ću samo jedno. Autor ovog bloga će nastaviti pisanje istog, na sveopće zadovoljstvo ili nezadovoljstvo svih zainteresiranih. Pri tome vas sve skupa pozivam na sudjelovanje u kreiranju istog. Ponajviše radi istine, radi sagledavanja činjenica. Sve vas pozivam na diskusiju i demante. Neka ovo postane mjesto razmjene mišljenja i suočavanje sa pogledima na istu stvar. Želim da se uključite sa svojim iskustvima i sa svojim pohvalama i problemima. Obećavam da če sve uredno biti objavljeno. I još jedno svim djelatnicima škole želim puno uspjeha u radu, a ovja blog je pisan samo za to da taj uspjeh bude još bolji.
Svima srdačan pozdrav XO, XO
Ovaj blog piše se i u svrhu iskazivanja istine o radu naše škole. U svrhu istine o radu naših nastavnika, o radu naših učitelja, o radu naše djece, pa i o radu nas roditelja (odgoj naše djece je roditeljska dužnost, obaveza i misija). Složit ću se sa mnogima da istina nekad i boli. Velikoj većini ljudi je u genima ucrtano da kada pogriješe i kada ih suoče sa nepobitnom istinom, neki i dalje tvrde kako to nije istina.
Prvo da se osvrnem na par činjenica jer čini mi se da smo se jako udaljili jedni od drugih i kako smo se počeli djeliti na ''mi prosvjetni djelatnici'' i ''mi roditelji'', a da ne govorim o odnosima ''mi učitelji'' i ''mi djeca''. Dakle smatram da smo se u tim odnosima potpuno pogubili i da su te relacije postale sve udaljenije i udaljavaju se još više.
Sada ću vam reći što ja mislim o tome.
1. Moje mišljenje o prosvjetnim djelatnicima:
Kao prvo biti prosvjetni djelatnik je prije svega jako plemenita i za društvo jako važna profesija. Nemojte zaboraviti gospodo prosvjetni djelatnici, da mnoga djeca odabiru svoju profesijeu na vašu sliku i priliku i na osnovu toga kako i nakoji način ih učite svoj predmet. Vaš odnos i način na koji prenosite znanje i vještine, kod jednog broja djece će odrediti i njihov život. Stoga vam predlažem da se zamislite i oko toga. Velika većina vas učitelja dobro radi svoj posao, ali ima vas i onih kojima bi trebalo zabraniti prilazak djeci na pedeset metara. Da i to je činjenica i istina. No, kada netko kaže da bi se vaš rad, kroz vaš radni vijek trebao konstantno pratiti i ocjenjivati, onda ste svi složni u jednom ''ma kome pravo da ocjenjuje moj rad'', onda postajete nedodirljiva kasta koja brani svoj teritorij do posljednje kapi krvi. Nedo Bog da netko kritizira vaš rad. A ponajviše mislim na to kada kritika počne dolaziti od djece, a kada kritiku uputi netko od roditelja, onda je stav još gori. Što mi laici znamo što je škola. Kako je raditi u školi? Vama, velikoj većini je bilo bitno samo ući u sustav i onda je sve riješeno, riješili smo se do mirovine, a pri tome nitko ili gotovo nitko neće ocjenjivati moj rad, ali ako netko to i pokuša sve će se svesti na ''pojeo vuk magare''. Dakle jako bih volio doznati što bi se dogodilo da vaš rad bude konstantno monitoriran i ocjenjivan, pa kada vam netko kaže ''sjedi jedan''. Imaš još jednom za popravak, pa ako ne ispraviš hajde ti doma. Mnogi od vas kada naiđu na neki konkretan problem, hladno će reći kako nešto ne može riješiti jer je eto sustav takav, pa to ne ide. Kad ne želiš riješiti problem - osnuj povjerenstvo. Jednako bi se tako moglo reći "kad ne želiš razglabati o svim aspektima problema, okrivi sustav". "Sustav ne štima" je tek naizgled nekakvo slaganje: u osnovi se radi o odvođenju problema u domenu nerješivoga: ne valja sustav i što bismo mi imali s tim? Sustav, to su drugi; u podjeli na "mi" i "vi", sustav su neki magleni (a zapravo nepostojeći) "oni" koji su po definiciji zli, glupi i nesposobni. Sve dok na izravno postavljeno pitanje o (ne)postojanju prosvjetara kojima bi danas trebalo zabraniti bavljenje prosvjetom, nijedan od "prosvjetara'' ne prizna tu elementarnu činjenicu, a valjda su nastavnici bitan dio sustava, nekakvo slaganje da sustav ne štima je čista prodaja magle.
Dakle gospodo prosvjetni djelatnici, dokle god se ne suočite sa istinom (naravno i dok istu i ne prihvatite) da u svakom žitu ima i kukolja, a da se isti jedino može pljeviti ručno, jer se mora isčupat skupa sa korjenom, dotle ćete primati stereotipne kritike ''svi ste isti'' i djelit ćemo se na ''mi'' i ''vi''.
2. Moje mišljenje o našoj školi:
Svi se slažemo da je škola slika i prilika njenih djelatnika (prosvjetnih radnika) i da uopće nije bitno dali je zgrada škole nova ili stara, dali ima klimu u učionicama ili ima jedan kuhani obrok tjedno. To je samo ambalaža. Svi znamo da su Talijani jako dobri dizajneri i da jako polažau na to kako im ambalaža izgleda, ali kada ispod te amalaže dobijete proizvod koji nevalja, tim lakše ćete taj proizvod prepoznati na polici trgovine i neće vam pasti napamet da ga ponovo kupite. Kvaliteta jedne škole jako ovisi o ekipi koja radi u njoj. A ko je vođa ekipe? Ravnatelj, sa svojim suradnicima, stručnom službom. Svi ostali djelatnici su samo igrači koji trebaju raditi onako kako im se naloži. No vrlo bitno je da onaj ko vodi ekipu zna kako ta ekipa diše, kakve su joj sposobnosti, te da tu ekipu trenira, monitorira njihov rad i ukazuje na probleme. Naravno ne može sve sam, pa zato ima i svoje pomoćnike (stručnu službu) koja mu svesrdno u tome treba pomagati. Gospodo iz vaše tvornice (škole) izlaze proizvodi (djeca) koja su slika i prilika vaše proizvodnje. No vrlo bitna činjenica je kako i na koji način vi obrađujete svoj proizvod. Naša djeca su kod vas dnevno nekada i duže nego što ćemo mi roditelji ikada imati priliku. Naša djeca kod vas provode pet do šest sati ukupno, što kod nekih od nas roditelja nikada neće uspjeti, da budu sa svojojm djecom pet sati u komadu. Dakle osigurajte našoj djeci da se u školi osjećaju ugodno i to prije svega mislim na svu djecu. To je vaša dužnost i svrha i pri tome nemojte probleme trpati pod tepih, jer prašina uvijek nađe rupu kroz koju procuri. Naša škola je pogubila neke kriterije koje je nekada imala. Problemi se nisu gomilali i trajali, problemi su se rješavali sad i odmah. Držani su pod kontrolom. Sada je situacija svedena na to da se problemi stavljaju pod kapu ''bilježnice srama'', pa se cijele skupine učenika stavljaju pod istu kapu, svi valjate ili svi nevaljate, što dakako nije istina. Naša škola je zaboravila da se problem treba kao prvo na vrijeme detektirat, da se problem nazove imenom i prezimenom, da se problem treba riješiti sad i odmah. Nemojte našu djecu od malena učiti kolektivnoj krivnji, jer ona ne postoji. Gradite u njima pozitevne osobine, učite ih da budu dobri prijatelji, da budu samokritični na svoja djela i učite ih vrijednostima života, a ako nešto od gradiva i nauče tim bolje. No da bi to postigli i sami morate imati takve stavove i vrijednosti. Dakle da ponovim, za školu nije bitna ambalaža, nego je bitan proizvod, a on ovisi o djelatnicima pod vodstvom ravnatelja i njegovih suradnika.
3. Moje mišljenje o ravnatelju:
Ravnatelj škole je ključna osoba za funkcioniranje škole. Ravnatelj je osoba koja prije svega mora imati jasne ciljeve, autoritet i instinkt vođe. Ravnatelju, mora vam biti jasno da sve što valja ili nevalja u vašoj školi će se prelomiti preko vaših leđa. Dakle ako pogubite konce, vi ste odgovorni. Moram reći da ste jako ambiciozno krenuli i da ste si postavili vrlo velike ciljeve i podignuli ste sami sepi ''letvicu'' vrlo visoko, a sada tu istu letvicu ne možete preskočiti. Predlažem vam da onu stranicu iz onog dokumenta ''samovrednovanje'' o ciljevima naše škole uramite i objesite iznad svog radnog stola kao relikviju i da svaki dan gledate u nju i pokušate što prije realizirati sve ono što piše na istoj. Tako ćete ispuniti i naša očekivanja i očekivanja djece, a proizvod će biti vrhunski. Nekako mislim da ste se malo pogubili u tom svemu i ovo shvatite kao dobronamjernu primjedbu. A prije svega vam predlažem da svojim djelatnicima postanete autoritet, jer vaša ocjena ovisi o njihovom radu. I to shvatite kao notornu istinu. Isto tako se zapitajte zašto ste počeli gubiti povjerenje kod nas roditelja. Dali smo samo mi roditelji krivi za to ili je taj odnos ipak dvosmjeran. I naravno, ne mora vas zabrinjavati ovaj blog i njegov autor, jer on je dobronamjeran i samo i isključivo na dobrobit cijele škole i svih aktera oko nje. Ovaj blog je samo zato da ukazuje na probleme, čitajte ga redovno, možda saznate nešto što možete promjeniti. Isto predlažem i vašim učiteljima i stručnoj službi. Možda vam pomogne u radu, jer kako sam i rekao on je prije svega u svrhu poboljšanja i govori samo istinu. Znamo svi da istina ponekad boli. Ali eto još jednom, želim vam da uspijete u svojoj misiji i vjerujte mi da barem u većini nas roditelje imate podršku. Ali isto tako morate znati da vas promatramo i ocjenjujemo vaš rad. Mi smo svojevrsno ''vanjsko vrednovanje'' i morate znati da se ponekad naši stavovi i razmišljanja razlikuju od vaših i da o tome morate nešto znati. Ovaj blog će vam u tome pomagati i dalje.
4. Moje mišljenje o djeci:
Dakle da se ponovim. Naša djece su naša slika i prilika. Ona se ponašaju kako smo ih naučili i svoje ponašanje i odgoj donose od kuće. Ali prije svega ću reći da su djeca naše najveće blago i da svi skupa trebamo nastojati iznaći načine da od njih napravimo ljude, da im izgradimo prave životne vrijednosti i da rezultatom u konačnici svi budemo zadovoljni. Nemojte zaboraviti da su djeca prije svega iskrena i da su sposobni biti i veliki kritičari. Mi se svi skupa prema njima ponašamo na relaciji mi odrasli i vi klinci. No u tome zaboravljamo da su djeca ta koja isto tako ocjenjuju naš rad i procjenjuju nas odrasle, a pri tome nam slijepo vjeruju i prihvaćaju naše ponašanje prema njima, jer nam vjeruju, jer smo mi njihovi roditelji ili učitelji. Stoga vam svima predlažem oprez jer svaka napravljena greška u toj misiji može biti kobna i nepopravljiva. Tu nema kompromisa. Pri tome, lijepo vas molim nemojte ih kolektivno kriviti za nešto što je napravila manjina, jer i onako smo svi žrtve, u lijepoj našoj, manjine koja se svrstava pod okrilje ''svi''. Nemojte ih tome učiti od malena. Imajte malo više povjerenja u njih. Oni su prije svega dobri i iskreni. Pokušajte krenuti sa tog stajališta, pa ćete vidjeti kako se situacija mijenja na bolje u vašu korist.
5. moje mišljenje o nama roditeljima:
Dakle kako sam i pisao u predhodnim postovima, biti roditelj je prije svega jedna plemenita funkcija. No za tu funkciju ne postoji škola ili fakultet. Roditelj se postaje svojevoljno, dogovorno između dvije osobe različitog spola, ili kada nam to majka priroda jednostavno otme, postajemo roditelji usvajanjem djece. No kako bilo da bilo svi imamo jedan cilj, da što bolje znamo i umijemo odgojimo tu našu djecu. Tako je barem kod većine nas roditelja. E sad je tu problem. Dali smo svi spremni na to bez kompromisa? Ima nas jedna količina koja djecu smatra tradicijom. Kako to mislim? Pa lijepo, jer naša tradicionalna okolina od nas očekuje da se u neko dogledno vrijeme vijenčamo, pa da i u neko dogledno vrijeme imamo i djecu. To je taj aspekt tradicije u nama jer eto to bliža i dalja rodbina od nas očekuje, a da ne govorim ckva i ostale dušebrižničke ustanove. No nismo svi jednako spremni na odricanja i obaveze koje donose djeca, pa onda taj odgoj prepuštamo bakama, djedama, dadiljama, tetama u vrtiću i školi. Pri tome sve što je loše u odgoju naše djece pokušavamo okriviti te druge, a pri tome zaboravljamo sami sebe pitati, ''a gdje sam tu ja kao roditelj''. Naravno smatram da je vrtić i škola ta koja treba prepoznati razne anomalije i devijacije u obiteljskom odgoju i dužna je to korigirati i pokušati ispraviti, koliko god se to nama roditeljima, sviđalo ili ne sviđalo. Oni su tu da nam ukažu na to što kod nas to nevalja u odgoju naše djece, a mi smo ti koji to trebamo prihvatiti bezuvjetno, koliko god nam to bolno bilo. I kod nas treba debelo poraditi na tome da se ne djelimo na ''mi'' i ''vi'', jer jedini cilj nam je dobrobit djeteta. Naravno ima nas raznih, nkv, kv, vkv, ssss, všs, vss, dr, mr....., ali sve te kvalifikacije nam ne garantiraju da smo ili ćemo biti dobri roditelji. Ima nas tu isto tako i frikova, psihopata, alkoholičara, drogeraša, tajkuna, PTSP-ovaca, bivših branitelja, urođenih agresivaca. E kad se takvi pojavimo u školi, onda prosvjetni djelatnici pogube konce, jer nas se boje, pa onda kažu kako ništa ne mogu napraviti jer sustav ne funkcionira, što je notarna laž. Nego je u pitanju strah za učinkovito riješavanje problema. Za takve slučajeve postoji policija i centar za socijalnu skrb, njih samo treba pozvati i oni će preuzeti riješavanje problema na sebe, samo škola treba prevladati strah od nas roditelja. Ljudi, roditelji, suočite se sa istinom i sami sa sobom raščistite kakvi ste roditelji i kakvi ste u komunikaciji sa prosvjetnim djelatnicima. Ovdje apeliram na sve da se mane stereotipa ''nitko ne valja''.
I kao zaključak ću reći samo jedno: jednoglasno potvrđuje postojanje roditelja-idiota u vrlo različitim pojavnim oblicima: od idiota-agresivaca pa do hiperambicioznih idiota. Na sreću ima nas i normalnih.
I kao zaključak ovog posta reći ću samo jedno. Autor ovog bloga će nastaviti pisanje istog, na sveopće zadovoljstvo ili nezadovoljstvo svih zainteresiranih. Pri tome vas sve skupa pozivam na sudjelovanje u kreiranju istog. Ponajviše radi istine, radi sagledavanja činjenica. Sve vas pozivam na diskusiju i demante. Neka ovo postane mjesto razmjene mišljenja i suočavanje sa pogledima na istu stvar. Želim da se uključite sa svojim iskustvima i sa svojim pohvalama i problemima. Obećavam da če sve uredno biti objavljeno. I još jedno svim djelatnicima škole želim puno uspjeha u radu, a ovja blog je pisan samo za to da taj uspjeh bude još bolji.
Svima srdačan pozdrav XO, XO
četvrtak, 22. ožujka 2012.
Besplatna lektira na internetu
Na inicijativu i uz potporu Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa, a u realizaciji "Bulaja naklade" i Hrvatske akademske i istraživačke mreže CARNet, na Internetu su dostupna cjelovita djela hrvatskih i stranih pisaca s popisa obvezne školske lektire i šire. Pristup sadržajima je besplatan, a dostupna su učenicima i studentima, te njihovim nastavnicima i profesorima uz korištenje elektroničkog identiteta AAI@Edu.hr!
U doba široke ekspanzije Interneta i brzih veza, koja se konačno dogodila i u Hrvatskoj, objavljeni sadržaj na portalu za škole, u obliku posebnog Web sitea s adresom http://lektire.skole.hr/, poslužit će prije svega učenicima i njihovim nastavnicima, te školama i knjižnicama. Knjige dostupne na Internetu korisne su i za razne istraživačke potrebe, akademskoj zajednici. Sva djela mogu se za privatnu uporabu ispisati i čitati i na papiru. Na portalu je već dostupno nešto više od 200 knjiga.
Cilj zajedničkog projekta "eLektire" je da u dogledno vrijeme Webu budu dostupne SVE osnovnoškolske i srednjoškolske lektire, kako obavezne i tako neobavezne, te ostala djela hrvatskih i stranih pisaca, sve pripremljeno prema uobičajenim standardima za objavljivanje lektirnih izdanja, te popraćeno odgovarajućim dodatnim sadržajima poput bilješki o piscu i djelu, napomenama i objašnjenjima, rječnicima manje poznatih riječi, raznim zanimljivostima, ali i slikovnim materijalima, zvučnim zapisima, te videom i drugim multimedijskim sadržajima.
Glavni urednik projekta je Zvonimir Bulaja, dok CARNet osigurava tehničku podršku i prostor. Projekt financijski podržava Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa.
U doba široke ekspanzije Interneta i brzih veza, koja se konačno dogodila i u Hrvatskoj, objavljeni sadržaj na portalu za škole, u obliku posebnog Web sitea s adresom http://lektire.skole.hr/, poslužit će prije svega učenicima i njihovim nastavnicima, te školama i knjižnicama. Knjige dostupne na Internetu korisne su i za razne istraživačke potrebe, akademskoj zajednici. Sva djela mogu se za privatnu uporabu ispisati i čitati i na papiru. Na portalu je već dostupno nešto više od 200 knjiga.
Cilj zajedničkog projekta "eLektire" je da u dogledno vrijeme Webu budu dostupne SVE osnovnoškolske i srednjoškolske lektire, kako obavezne i tako neobavezne, te ostala djela hrvatskih i stranih pisaca, sve pripremljeno prema uobičajenim standardima za objavljivanje lektirnih izdanja, te popraćeno odgovarajućim dodatnim sadržajima poput bilješki o piscu i djelu, napomenama i objašnjenjima, rječnicima manje poznatih riječi, raznim zanimljivostima, ali i slikovnim materijalima, zvučnim zapisima, te videom i drugim multimedijskim sadržajima.
Glavni urednik projekta je Zvonimir Bulaja, dok CARNet osigurava tehničku podršku i prostor. Projekt financijski podržava Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa.
Zašto dječaci imaju problema u školi?
Koji su uzroci problema koje dječaci često imaju u školi i kako im pomoći da te probleme riješe? Pročitajte nekoliko praktičnih savjeta.
Prosječan dječak kreće u školu manje zreo od prosječne djevojčice. Do školske dobi prosječan je dječak manje zreo društveno i verbalno, a istovremeno i aktivniji od većine djevojčica. Od dječaka se u školi mnogo očekuje, a ta očekivanja za njih izazivaju mnoštvo frustracija.
Promijenile su se škole, a ne dječaci. Djeca danas uče čitati još u vrtiću, a tada dječaci nisu toliko verbalno vješti kao što su to djevojčice te dobi. U dobi od pet godina većina dječaka nije spremna učiti čitati. Za to su krive škole - u vrijeme dok su današnji roditelji odrastali, nitko od djece nije očekivao da znaju čitati u prvom razredu osnovne škole, štoviše, učitelji su radije imali razred prepun djece koja ne znaju čitati ni pisati jer je to značilo da će u školi naučiti čitati i pisati "na ispravan način".
U osnovnoj školi nastava se uvelike temelji na jezičnim sposobnostima djece, a djevojčice su verbalno razvijenije od dječaka. Dječaci sporije razvijaju vještinu čitanja i pisanja - to je dokazala nedavna međunarodna studija koja je ispitivala sposobnosti djece u 30 zemalja svijeta. Dječaci rano zaključe da jednostavno nisu dobri kada je riječ o pismenosti kakvu škola zahtijeva i potom taj nedostatak pretvaraju u identitet. To se potom odražava na više razrede osnovne škole, a posebno tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Dječaci su aktivniji od djevojčica i teže im je dugo sjediti na miru. Stručnjaci se slažu da je fizička igra ključna za djevojčice i za dječake, posebno u motoričkoj fazi razvoja. To je aspekt razvoja koji djeci pomaže učiti. No mnoge škole imaju mali broj sati posvećen vremenu na otvorenom, igrama ili fizičkoj aktivnosti, a razlog tome je potreba da se savlada opsežan nastavni plan i program. Stoga su danas mnogi dječaci prisiljeni provesti sate i sate za stolom, pišući i čitajući - što njima ide teže nego djevojčicama.
Mnoge škole ne nude mogućnost praktičnog učenja. Neki znanstvenici (a i neke novije studije) govore da dječaci najbolje uče praktičnim primjerom. Dječaci moraju učiti tijelom - dodirujući i pomičući predmete. No, najveći dio nastavnog plana i programa zahtijeva da se uči čitajući - a tu su dječaci na gubitku.
U osnovnim školama prevladavaju učiteljice. Stoga dječaci nemaju previše muških modela. Mnogi dječaci čak misle da dobri muškarci nisu dobri u školi, a djevojčice često misle da mogu biti uspješne djevojke i žene ako budu uspješne u školi.
Mnoge učiteljice i nesvjesno preferiraju ono što djevojke zanima (dnevnici) u odnosu na ono što dječake zanima (stripovi i SF). Iako će mnoge učiteljice paziti da izbor lektire bude balansiran tako da bude zanimljiv i dječacima i djevojčicama, ponekad će zaboraviti da djevojčice i dječake zanimaju posve različite priče i naracije.
Prosječan dječak kreće u školu manje zreo od prosječne djevojčice. Do školske dobi prosječan je dječak manje zreo društveno i verbalno, a istovremeno i aktivniji od većine djevojčica. Od dječaka se u školi mnogo očekuje, a ta očekivanja za njih izazivaju mnoštvo frustracija.
Promijenile su se škole, a ne dječaci. Djeca danas uče čitati još u vrtiću, a tada dječaci nisu toliko verbalno vješti kao što su to djevojčice te dobi. U dobi od pet godina većina dječaka nije spremna učiti čitati. Za to su krive škole - u vrijeme dok su današnji roditelji odrastali, nitko od djece nije očekivao da znaju čitati u prvom razredu osnovne škole, štoviše, učitelji su radije imali razred prepun djece koja ne znaju čitati ni pisati jer je to značilo da će u školi naučiti čitati i pisati "na ispravan način".
U osnovnoj školi nastava se uvelike temelji na jezičnim sposobnostima djece, a djevojčice su verbalno razvijenije od dječaka. Dječaci sporije razvijaju vještinu čitanja i pisanja - to je dokazala nedavna međunarodna studija koja je ispitivala sposobnosti djece u 30 zemalja svijeta. Dječaci rano zaključe da jednostavno nisu dobri kada je riječ o pismenosti kakvu škola zahtijeva i potom taj nedostatak pretvaraju u identitet. To se potom odražava na više razrede osnovne škole, a posebno tijekom srednjoškolskog obrazovanja.
Dječaci su aktivniji od djevojčica i teže im je dugo sjediti na miru. Stručnjaci se slažu da je fizička igra ključna za djevojčice i za dječake, posebno u motoričkoj fazi razvoja. To je aspekt razvoja koji djeci pomaže učiti. No mnoge škole imaju mali broj sati posvećen vremenu na otvorenom, igrama ili fizičkoj aktivnosti, a razlog tome je potreba da se savlada opsežan nastavni plan i program. Stoga su danas mnogi dječaci prisiljeni provesti sate i sate za stolom, pišući i čitajući - što njima ide teže nego djevojčicama.
Mnoge škole ne nude mogućnost praktičnog učenja. Neki znanstvenici (a i neke novije studije) govore da dječaci najbolje uče praktičnim primjerom. Dječaci moraju učiti tijelom - dodirujući i pomičući predmete. No, najveći dio nastavnog plana i programa zahtijeva da se uči čitajući - a tu su dječaci na gubitku.
U osnovnim školama prevladavaju učiteljice. Stoga dječaci nemaju previše muških modela. Mnogi dječaci čak misle da dobri muškarci nisu dobri u školi, a djevojčice često misle da mogu biti uspješne djevojke i žene ako budu uspješne u školi.
Mnoge učiteljice i nesvjesno preferiraju ono što djevojke zanima (dnevnici) u odnosu na ono što dječake zanima (stripovi i SF). Iako će mnoge učiteljice paziti da izbor lektire bude balansiran tako da bude zanimljiv i dječacima i djevojčicama, ponekad će zaboraviti da djevojčice i dječake zanimaju posve različite priče i naracije.
srijeda, 21. ožujka 2012.
Za sve koji neznaju a žele sudjelovati na koloniji mladih Ernestinovo
Poziv za sudjelovanje na
9. međunarodnoj koloniji mladih,
Ernestinovo 2012.
Kolonija
mladih
manifestacija je međunarodnoga karaktera koja i ove godine kroz kreativan rad
okuplja darovitu djecu i mladež iz Hrvatske i inozemstva.
Radionice
će se održati u OŠ Ernestinovo od 2. do 4. travnja 2012. god.
Organizator Kolonije je OŠ Ernestinovo u suradnji s
Općinom Ernestinovo te Likovnom udrugom „Petar Smajić“. I ove godine projekt
Kolonije mladih podupire Osječko-baranjska županija.
Uvjeti sudjelovanja:
· U radu Kolonije mogu sudjelovati djeca i mladi od 10 do 18 godina.
- Svakom polazniku osiguran je materijal za rad, alat, pomagala, stručno vodstvo mentora radionica te ručak u školi.
- Odgovornost oko organizacije dolaska i odlaska iz Ernestinova kao i troškove prijevoza snose roditelji ili staratelji polaznika.
- Broj polaznika u radionicama je ograničen, a njihov će izbor obaviti Stručno tijelo Kolonije.
- O polaznicima koji dolaze izvan Osječko–baranjske županije u vremenu prije i poslije rada u radionicama skrbe njihovi voditelji.
- Cijena sudjelovanja za polaznike iz Osječko-baranjske županije iznosi 50,00kn (3 ručka, materijali za rad i stručna edukacija voditelja radionica).
- Uplate izvršiti do 28. ožujka na adresu OŠ Ernestinovo.
Zainteresirani
učenici koji ispunjavaju uvjete sudjelovanja mogu poslati prijavnice najkasnije
do 20. ožujka 2012. god. na adresu
ili faks OŠ Ernestinovo.
Osim popunjene prijavnice kandidati mogu
poslati materijale (fotografije uspješnih radova) kao i pismene preporuke
voditelja izvannastavnih ili izvanškolskih aktivnosti koje su pohađali ili
pohađaju, a koje bi bile relevantne za njihov primitak u željenu radionicu.
Budući da je broj polaznika ograničen, molimo
vas da se držite roka za prijavu jer prijavnice koje stignu nakon navedenog
datuma neće biti uzete u razmatranje.
Obavijest o primljenim učenicima vaše škole
biti će poslana do 26. ožujka
2012. god, te biti objavljena na
www.kolonius.com
Sve
ostale informacije možete pronaći na web adresi Kolonije www.kolonius.com,
možete ih dobiti
putem telefona škole (00385 31 270 810), mail-a (ernestinovo-001@skole.t-com.hr, izravno
od voditelja (00385 91 893 88 30)
ili od koordinatora Kolonije (00385 91 558 45 61).
Adresa
za prijavu i faks se nalaze na prijavnici.
S
poštovanjem! Voditelj
Kolonije mladih:
Damir Škrlec, prof.
Prijavnica za sudjelovanje na 9. međunarodnoj koloniji mladih, Ernestinovo 2012.
Vrijeme
održavanja Kolonije je od 2. do 4. travnja 2012.
Tema ovogodišnje
Kolonije je "Slagalica s više
lica"
Radionice Voditelji_______________________
1.
KERAMIČKA Dragutin Ciglar, keramičar
2.
KIPARSKA Mato Tijardović, kipar
3.
BATIK Irena Bando, dipl. dizajner i dipl. knjiž.
4.
SLIKARSKA Saša
Sermek, akademski slikar
5.
MOZAIK-INTARZIJA Rozvelt Kapović, kipar
6.
TAMBURAŠKA Tomislav
Klasan, glazbenik
7.
SUVREMENO-ETNO
PJEVANJE Jelena Dragić , glazbeni
pedagog
8.
DRAMSKA
Stela Macakanja- Baćić, dramski
pedagog i prof. hrv. jez.
9.
PLESNA Mira Sekereš, plesni pedagog
10.
NOVINARSKA Vlatka Bosutić - Cvijić, prof. hrv. jez.
11.
PLAMENA
PTICA Zdenka Đurišić, terapeut
____________________________________________________________________
Osobni
podatci:
Ime i prezime________________________________________________________________
Škola_______________________________________Razred__________________________
Adresa stanovanja______________________________ Grad
_________________________
Telefon
učenika________________________Telefon roditelja_________________________
Dosadašnje
aktivnosti i preporuke nastavnika - mentora
(smotre, izložbe, radionice, izvannastavne i
izvanškolske aktivnosti): __________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________
Radionica na koju se prijavljuje:
a)________________________________________
b)________________________________________
Prijavnicu poslati najkasnije do 20. ožujka 2012.
na adresu:
OŠ Ernestinovo, Školska 1, 31215 Ernestinovo
ili na faks (031) 270 213.
Kotizaciju od 50,00 kn izvršiti do 28. ožujka 2012. na navedenu adresu škole,
ž.
r. 2500009-1102014272 s pozivom na broj 04042011
u svrhu plaćanja Kotizacija za 9. međunarodnu koloniju mladih (ime i prezime).
Povratna informacija o primljenim
učenicima bit će objavljena na web
stranici Kolonije (www.kolonius.com)
te poslana na adrese škola primljenih učenika do 26. ožujka 2012. god.
Svojim
potpisom na prijavnicu roditelji ili staratelji potvrđuju svoju suglasnost s uvjetima
sudjelovanja (prva
stranica) te ujedno daju svoj pristanak da fotografije i
videozapisi na kojima se vide njihova
djeca
mogu
biti objavljeni u tiskovinama vezanim
uz Koloniju ili na web stranicama
Kolonije.
____________________________
___________________________
(potpis polaznika) (potpis roditelja ili staratelja)
Osobe za kontakt:
Koordinatorica Kolonije: Voditelj
Kolonije:
Irena Bando, dipl. dizajner i dipl. knjiž. Damir Škrlec, prof.
Mob:091
558 45 61
Mob:091
893 88 30
e-mail: irena.bando@os.t-com.hr e-mail: damir.skrlec@os.t-com.hr
www.kolonius.com
Pretplati se na:
Postovi (Atom)