PRENOSIMO sa foruma specijaliziranog za prosvjetne djelatnike :
http://pil2.mscommunity.net/Forumi/Pedagoškopsihološketeme/tabid/498/forumid/28/threadid/609/scope/posts/language/hr-HR/Default.aspx
EVO PAR INTERESANTNIH
Slažete li se sa mišljenjem William Arthur Wardom koji kaže:
Osrednji učitelj naređuje,
Dobar učitelj objašnjava.
Izvrstan učitelj demonstrira.
Veliki učitelj inspirira.
Razna mišljenja i konstatacije vaših kolega i kolegica:
Prva stvar koja mi pada na pamet je da nije svatko tko je završio neki fakultet za rad u školi time dobio i "ono nešto" što je potrebno da bi osoba mogla biti dobar nastavnik.
Često mladi nastavnici i učitelji misle da sve znaju i prilaze djeci ne osluškujući njihove potrebe. To osluškivanje stiče se praksom i radom u školi.
Već 17 godina radim s djecom istog uzrasta (od 5.-8. razreda), kod kuće imam svoju djecu također različitog uzrasta (osnovna, srednja, fakultet) i mislim da sam sigurno puno bolja i spremnija kao nastavnik nego na početku mog rada s djecom, ali sam svjesna da još puno moram raditi na sebi.
I svi mi bi to trebali.
Truditi se, osluškivati, učiti i pozitivno pristupati tim "malim stvorenjima" pred kojima je život.
Prvenstveno zbog toga jer svaka naša pogrešna gesta, reakcija ili aktivnost može u njima ostaviti trajan trag.
Opet s druge strane, često učenici koji vole profesora iz nekog predmeta time i odrede svoje životno zanimanje!
Činjenica je da ljudi različito reagiraju na početku svoje karijera ili kada steknu više iskustva rada u razredu. Neki imaju više kriterije ocjenjivanja na početku karijere, a drugi postrože svoje kriterije tijekom rada.
Zanimljivo je kako kolegice i kolege u zavisnosti kakve dobi je njihovo dijete / djeca bolje razumiju svoje učenike ako su u istoj kronološkoj dobi.
Isto tako, kada učitelji / nastavnici krenu na neku edukaciju na kraju koje moraju polagati ispit npr. ECDL u svom neposrednom radu u razredu promjene svoje ponašanje - daju više konkretnih primjera, više potiču učenike na interakciju, daju više vremena kod usmenog odgovaranja da učenik počne odgovarati.
Obzirom da se naše vlastito iskustvo učenja u sadašnjosti tako jasno preslikava na naš aktualni rad s učenicima je li onda odgovor u cjeloživotnom učenju učitelja/nastavnika?
Dokle god se nalazimo u položaju učenika - bit ćemo bolji učitelji?
Većina ljudim vjeruje kako smo najzadovoljniji kada ne radimo ništa i kad se opuštamo. To može biti točno samo ako smo prije toga naporno radili.
Psiholog Mihaly Csiksyentmihalyi proučavao je kada se ljudi osjećaju najzadovoljniji. On i njegovi suradnici došli su do zapanjujućeg otkrića u odnosu na ono što većina ljudi vjeruje, ispitujući stotine ljudi koji su vjerovali da provode vrijeme radeći ono što vole.
To su bili različiti umjetnici, znanstvenici, sportaši, ali i "obični" ljudi različitih kultura. Svi ispitanici su izjavili kako su najveći osjećaj zadovoljstva imali kada su potpuno koncentrirano bili zaokupljeni nekom aktivnosti koja im je bila izazovna i u kojoj su osjećali da razvijaju svoje sposobnosti.
Zanesenost onim što radimo dovodi do izuzetnih iskustava tj.najvećeg osjećaja zadovoljstva.
Kako to mi možemo postići?
Postoje neki uvjeti koji su potrebni da bi postigli to zadovoljstvo:
- slobodan izbor aktivnosti
- potpuna koncentracija na akativnost
- visok stupanj određenih vještina
- jasni ciljevi i povratne informacije
- nedostatak brige zbog mogućnosti gubitka kontrole nad situacijom .
Što znači ovaj zadnji uvjet? On se odnosi da neke aktivnosti mogu dovesti do neuspjeha. Ljudi koji se njima bave obično zbog toga ne brinu. Oni vjeruju kako su dovoljno vješti da uspješno ostvare to što žele.
Jeste li prepoznali sebe u nekim od ovih uvjeta?
Svaka struka vremenom razvije svoj jezik komuniciranja koji oni koji se nalaze izvan te struke teško mogu razumijeti.
Ponekad se stručnjaci čude kako su nešto rekli npr. pacijentu, roditelju - a oni su napravili upravo ono što nije trebalo.
Dakle, ako želimo biti sigurni trebamo provjeriti kako je to što smo rekli shvatio roditelj, učenik.
Zadovoljiti se činjenicom, da smo obavili neki razgovor nije dovoljno kada se radi s ljudima. Razgovor s roditeljem svakog učenika je izuzetno delikatan, jer nesporazumi koji nastanu nakon takvog razgovora u pravilu ispašta učenik, a mi takav razgovor i vodimo kako bi pomogli učenku.
Upravo činjenica da radimo za dobrobit mladih ljudi zahtjeva pokazivanje empatije prema učenicima, njihovim roditeljima.
Nikada se ne smije zaboraviti kako ljudi ne primaju informacije, ne obrađuju ih i ne reagiraju na informacije jednako. Reakcija i na najljepšu po našem mišljenju informaciju, može kod nekoga izazvati neočekivanu reakciju. Npr. pohvalimo učenika kako je nešto super napravio u školi, a roditelj negira taj uspjeh i forsira uspjeh u nekom sportu.
Razumijevanjem vrijednosnih sustava učenika i njihovih roditelja možemo izbjeći duboke nesporazume. Popričati individualno sa svakim svojim učenikom o tome što mu se sviđa ili ne, nije izgubljeno vrijeme - već višeznačan dobitak.
Empatija koju pri tome pokažemo svom učeniku je i model ponašanja koji on može dalje ponijeti u život!
Svi koji rade s djecom u svom radu jednostavno moraju imati dovoljnu dozu strpljivosti, upornosti.
Bez strpljivosti u pristupu svakom dijetetu, strpljivosti u praćenju procesa poučavanja, te strpljivog čekanja na rezultate nikako ne možemo govoriti o sebi kao dobrim edukatorima.
Svjesnost našeg uvjerenja kako svatko s kim radimo može pokazati napredak i iskoristiti svoje potencijale, ako strpljivo i na pravi način radimo s tom osobom je preduvjet uopće našeg rada kao edukatora.
Individualne razlike među djecom, mladima mogu biti velike. Samo strpljivim poticanjem, hrabrenjem neki učenici mogu nakon dužeg vremena pokazati što zapravo mogu.
Možete se možda sjetiti i svog odrastanja, te naći u svojoj osobnoj povijesti osobu koja je svojim vjerovanjem kako možete nešto pridonjela upravo tome da to i uspijete.
Osim verbalnih poruka učenicima, neverbalne poruke našeg tijela mogu učenike potaknuti ili ih odbiti od ideje aktivnog verbalnog sudjelovanja u nastavi. Kako se onda ponašati? Evo nekih konstruktivnih savjeta koji mogu pomoći.
Kada želite pozvati učenike na sudjelovanje, klimajte glavom i završite svoje komentare ili pitanja uzlaznim tonalitetom glasa. Pokažite zatim pomakom glave ili kontaktom očiju ili pokretom ruke – kako je došlo vrijeme za govor učenika. Kod pokazivanja ruku nikako ne koristite kažiprst, već cijelom rukom, otvorenim dlanom prema gore pokažite na učenika. Kada učenik počne govoriti – odmaknite se od njega. Tako potičete osjećaj uključenosti ostalih učenika u razredu.
Svakako uspostavite kontakt očima s govornikom. Istovremeno promijenite svoju fiziologiju –od stanja govornika u stanje slušatelja. Zajedno s time prebacite se unutar sebe iz vizualnog stanja u auditivno ili kinestetičko stanje. Uloga slušatelja mekša je, te opuštenija.
Vaša prava fiziologija u ovom trenutku je ona koja učeniku šalje poruku: „ zanimaš me ti, tvoje pitanje, tvoja dobrobit, poštujem te“.
Stojite uspravno, ali ne i ukočeno, s rukama koje su vam bočno ili spojene na leđima. Imajte potpunu pažnju i gledajte u učenika.
Kada komunikacija zakaže, ispitajte svoju fiziologiju. Jeste li možda izgledali kao da vam je dosadno, ili da ste neraspoloženi, agresivni ?
Govor tijela je moguće vježbati i vrlo brzo možete postati vrlo vješti u tome. Naravno i ovdje je važna vaša motivacija.
Mladi kolege i kolegice na početku svoje karijere nalaze se pod velikim pritiskom osobne odgovornosti – hoće li znati odgovoriti na pitanja učenika.
Moramo biti svjesni kako će uvijek biti stvari o kojima nećemo znati onoliko koliko bi to željeli, ali možemo motivirati druge i sebe za pronalaženje odgovora.
Ako učenik postavi pitanje na koje je vaša reakcija ljutnja ili druga snažna emocija, zastanite i dopustite si trenutak za smirenje i opuštanje prije nego odgovorite .Prije svega treba se smiriti, ne pokazati agresivnost ili ljutnju. Zahvaliti na postavljenom pitanju, te predložiti da odgovor pronađe učenik ili zajedno svi do sljedećeg puta. Rješenje može biti ako pitanje nije primjereno da se zahvalite učeniku na pitanju i kažete kako sada nije najbolje vrijeme za odgovor, ali kako ćete potpunije odgovoriti kasnije.
Ispitivanja su pokazala kako učenike više zanima koliko vam je stalo, nego koliko znate.
Dr. Haim Ginott je napisao:
"Došao sam do zastrašujućeg zaključka da sam ja odlučujući čimbenik u učionici. O mom dnevnom raspoloženju ovisi kakav će biti dan. Kao nastavnik, imam silnu moć da djetetov dan učinim jadnim ili veselim. Mogu biti sredstvo mučenja ili instrument nadahnuća. Mogu ponižavati ili udobrovoljavati; povređivati ili iscjeljivati. U svim situacijama moja reakcija odlučuje hoće li kriza eskalirati ili se stišavati i hoće li se dijete humanizirati ili dehumanizirati"
Evo jedne zanimljive konstatacije jedne vaše kolegice:
Kao edukatori mi smo profesionalci i kao takvi očekuje se od nas profesionalno reagiranje. Djeca mogu puno toga podnjeti, ali je pitanje je li to potrebno i nužno. Uvijek ima djece koja su krhka, emocionalno preosjetljiva i nije potrebno takvoj djeci otežavati život u školi nekonzistentnim ponašanjem učitelja.
Škola nekoj djeci predstavlja veliku muku. Takvi učenici imaju velikih stvarnih problema kada trebaju krenuti u školu. Počinju se preznojavati, postanu anksiozni i jednostavno ne mogu krenuti u školu i boraviti u njoj. Taj problem koji se događa učenicima stručnjaci nazivaju školskom fobijom.
Ponekad i "čvrsta" djeca počnu reagirati na frustrirajuće situacije u školi psihosomatskim problemima kao što su problemi s probavom, jelom, spavanjem. Ponekad se javlaju tikovi, mucanje.
Kao profesionalci trudimo se obavljati svoj posao svjesni problema koje može naše ponašanje izazvati kod djece koja su nam povjerena na educiranje. Oni su za nas "kristali i porculani", te se prema njima odnosimo onako kako bismo željeli da se i drugi odnose prema našoj djeci ili prema nama samima.
Nema komentara:
Objavi komentar