MALI TIRANI

Kao što sam već napisao, mi roditelji se više ili manje poznamo, družimo i komuniciramo.
Jedna stvar me jako muči i kod roditelja i kod škole, a to je neadekvatno, neučinkovito riješavanje konkretnih problema.
Idemo prvo krenuti od konstatacije da nisu sva djeca ista i da je njihova percepcija škole potpuno različita iz niza razloga (odgoj, odnos prema autoritetima, prema starijima i odnos prema vršnjacima).
Dakle to su sve naučena ponašanja i potiču iz obitelji. Većina nas, svoju djecu šaljemo u školu u koju oni rado idu i vole biti u njoj. No što kada se pojavi problem i ta ista djeca koja su pjevajuči išla u školu, počnu imati grčeve i strah prije odlaska u istu? Što kada ujutro od svog djeteta čujete niz izlika kako nebi išlo danas u školu?
MOŽEMO LI POMOĆI SVOJOJ DJECI (pod svojoj mislim i na školu)???

Kako dolazi do eskalacije problema?
- neprepoznavanjem problema na vrijeme
- neučinkovitim rješavanjem problema
- utapanjem problema u kolektivnu krivnju
- šutnjom na probleme (i kod roditelja i kod škole) pod izlikom ne zamjeram se nikome

Poslijedice!!
- djeca nam gube volju za odlazak u školu
- nemoć nastavnika da održe kvalitetno nastavu
- nered pod odmorom
- sustavno maltretiranje svih u razredu od strane pojedinca i grupe okupljene oko istog
- frustrirani roditelji koji to poslije riješavaju na svoj način (totalno neadekvatno i neprimjereno)

Primjer:
Dijete od prvog razreda osnovne škole pokazuje devijantno ponašanje i sustavno maltretira sve oko sebe. Pri tome, u svoj krug, privuče još pet šest učenika (neki uđu u taj krug jer su slični, a neki jednostavno zbog toga da i njih ne maltretira po principu linije manjeg otpora). No, maltretiranje takve djece nastavlja se i van škole (na putu u školi i iz škole kući, u parku na igri...). To maltretiranje traje od prvog razreda i ne jenjava, nego se pojačava. Pa dali naša djeca moraju to trpiti osam godina svog školovanja? Dali škola poduzima sve odgojne i zakonske mjere koje ima na rasolaganju? E, tu je problem!! Kada je to djete od samohranog roditelja i iz nižeg socijalnog staleža, onda se problem nekako brže riješava. Ali što kada je to djete ''intelektualaca'' (samo po profesiji) i viđenijih roditelja sa društvenim položajem (materijalnim, političkim...) koji uljeva ''autoritet''. Kako se onda riješava problem? Nikako ili gotovo nikako.
Znam da je sa nekolicinom roditelja već obavljen niz razgovora i zbog njihove djece sazvan niz roditeljskih sastanaka pod nazivom kolektivna krivnja i svi su loši. Pa zbog takve djece, naša djeca ne idu na ekskurzije, izlete i ine stvari kojih se i ja rado sjećam iz svog školovanja i ostala su mi u vjećnoj uspomeni.
Što kada razgovori sa roditeljima ne poluče željene rezultate? Dali sve staje na tome? Pa kada su u pitanju ''obični'' roditelji, onda se ide do kraja i koriste se svi raspoloživi resursi, a kada je u pitanju ''viđeniji'' roditelj sa društvenim statusom, onda se svede na kolektivnu krivnju. Nikome ne pada na pamet obavjestiti centar za socijalnu skrb, mup, dječijeg pravobranitelja i ine institucije, koje svojim zakonskim autoritetom mogu utjecati na riješenje problema.

RIJEŠAVAJTE PROBLEM I SPASITE NAŠU DJECU
VRATITE IM OSJEĆAJ RADOSTI KADA IDU U ŠKOLU
SPASITE PROBLEMATIČNO DJETE DOK JOŠ IMA VREMENA

VI TO MOŽETE I MORATE