Autoritet II.

U predhodnom članku pročitali smo što o autoritetu misli jedan osvješteni i pametni mladić.

Kao što sam rekao AUTORITET (ja osobno sam uvijek imao problema sa autoritetima - dakako lažnim). U svom životu - od rođenja, pa do njegovog kraja - susrećemo se sa autoritetima. Da nema njih, predpostavljam da bi se ravnoteža života poremetila. Dakle složio bih se s činjenicom da autoritet mora postojati, mora postojati i ravnoteža življenja. Ljudi koji imaju autoritet su svakako nadareni, poduzetni i općenito lideri (svatko u svom krugu djelovanja) koji usmjeravaju tijek događanja na svim poljima života. Možda malo grubo rečeno, ali to je zapravo tako. Dakle slažem se sa činjenicom da je autoritet potreban. Ljudi koji su određeni svojim autoritetom usmjeravaju druge, što i kako trebaju raditi, kako se ponašati, ali prije svega preuzimaju i odgovornost za svoje postupke i za postupke ljudi koji prihvačaju taj i takav autoritet.

No idemo to probat raščlaniti na neke segmente života ( jer kako je autor predhodnog teksta rekao ''nama je autoritet često poveznica sa prisilom'')

1. Obitelj

Kroz povjest je poznato i uvriježeno da je autoritet u jednoj obitelji uvijek i glava obitelji. Nije to bez ''vraga'' tako. Nekada, kada su žene obično radile kućanske poslove i odgajale djecu, a muškarci su radili - priskrbljivali za istu, tada je bilo logično da je isti i nautoritet u obitelji, da se sluša njega i pokorava se njegovim zapovjedima i zahtjevima. Srećom to je u većini slučajeva (barem za naše ''civilizirano'' društvo) daleka prošlost. Žene su postale ravnopravne u privređivanju i svim ostalim stvarima vezanim za obitelj (osim što još moraju dodatno kuhati, peglati i izgledati lijepo). No šalu na stranu, taj povjesni autoritet je počeo, srećom, gubiti na snazi i autoriteti su se počeli izjednačavatai. No smatram da je autoritet potreban - bez obzira na to tko je autoritativniji u obitelji - jer daje jednu prevagu i preuzima odgovornost za određene postupke i odluke koje se tiču cijele obitelji.

2. Odgoj djece (obiteljski)

E tu svakako treba biti oprezan u konstatacijama i značenju riječi autoritet - pogotovo kada vam djeca dođu u dob puberteta. No, složit ćemo se s time da smo mi, htijeli to ili ne, našoj djeci autoritet. I to od samog njihovog rođenja. Djeca su naša slika i prilika i ponašaju se upravo onako kako smo ih mi naučili i to pod utjecajem našeg autoriteta. Dakle, smatram da je svako ponašanje našeg djeteta naša slika i prilika i da smo mi roditelji odgovorni za takvo ponašanje. Da, mislim da je tu tematika oko autoriteta otišla u neke druge znanstvene sfere. O tome su napisane mnoge knjige i studije i o tome se stvarno može na dugačko i na široko polemizirati. Mi smo ti koji svoju djecu učimo ponašanju u obitelji ali i u društvu. Dakle odgovorni smo za to kako se oni ponašaju.
Samo par primjera, da ne bude nedoumice, onih osnovnih:
- dobar dan
- izvoli
- molim
- hvala
- ne upadaj u riječ dok drugi govori
- poštuj starije (naročito ''autoritete'')
- ne psuj
- ........
Dakle ako smo ovo postigli kod svoje djece prije nego su krenuli u vrtić i školu, već smo postigli gotovo sve. Naravno to smo postigli isključivo svojim autoritetom (sve ostalo su djeca naučila kroz ponašanje starijih u obitelji i to preslikali na svoje ponašanje). To je jednostavno tako i nikako drugačije.
No moramo se složiti i s time da to baš i nije sve tako idealno u današnjem svijetu u kojem treba obitelj održati na okupu. Kada nam je život sazdan od svakodnevne borbe za egzistenciju. Kad imaš posao, boriš se da isti i zadržiš, a kad ga nemaš onda se boriš za svakodnevno preživljavanje. Tu kadkad zaboravimo na to da imamo djecu (ne u doslovnom smislu), ali u odgojnom, svakako. Sve manje vremena imamo za njih, pa odgoj prepuštamo, TV-u, Internetu, ulici, ili nekom sasvim drugom. Zaboravljamo im govoriti da ih volimo (u nedostatku vremena to im pokazujemo na sasvim krivi način - kroz materijalno), sve ih rijeđe grlimo i mazimo. A na drugu stranu očekujemo od njih ponekad više nego što smo ih sami naučili.
Razmislimo zašto su nam djeca takva kakva jesu i zapitajmo se ko je tu kriv, tko je napravio propust, ali pri tome nemojmo tražiti krivce u drugima. ZA TO SMO JEDINO MI ODGOVORNI. Naš ''autoritet''.

2. Škola

Već sama po sebi i po definiciji trebala bi biti autoritet. Dakle ustanova koja prima na obrazovanje (u idealnim uvjetima) djecu koja dolaze svaka iz svoje obitelji, sa već naučenim ponašanjem. Dakle vraćam se na osnove - dobar dan, molim, hvala, izvoli, poštovanje starijih. No što je kada ti idealni uvjeti izostanu, što onda? Tada se škola mora uključiti i u osnove odgoja svojim ''autoritetom'' i svim svojim danim zakonskim pravima, kako bi pokušala popraviti nastalu štetu u koliko naučeno ponašanje pojedinog djeteta nije u skladu sa osnovnim normama dobrog ponašanja.
Kako to ide? Pa ja bih rekao da bi to trebalo ići na slijedeći način. Kao prvo dijete prilikom upisa u osnovnu školu prolazi određeno testiranje (ono famozno kad moraš poslije liječničkog pregleda ići kod one tete ili čike koji se zovu pedagog i psiholog), pa onda oni na osnovu određenih testova zaključe stupanj razvijenosti djeteta (mentalnog, socijalnog, te ocjene određeno predznanje - čitanje, pisanja i ine stvari). Na osnovu toga pokušaju napraviti razredna odjeljenja da budu proporcijonalno jednaka, te da u svakom razredu budu zastuplena djeca svih razina sposobnosti. No međutim tu nije sve tako idealno. Ne, ne mislim da oni to ne naprave kako treba, nego se tu pojavimo mi roditelji (koji imamo ili smatramo da imamo nekakav ''autoritet'') i onda utječemo na njihovu odluku. Kako to obično radimo? Pa preko direktora, jer taj isti ima autoritet nad ovima koji su vršili testiranja i pravila selekciju. Koji su naši motivi da tako postupamo? Pa jednostavno zahtjevamo da nam djeca idu u razred sa susjedima ili sa djecom s kojom su išla u istu grupu u vrtiću. Zašto? Pa zato što ih volimo i hoćemo im prvi dan škole olakšat, jer eto oni su mali i uplašeni, pa nek imaju nekog koga već duže poznaju i s kime se već neko vrijeme druže. Naravno to se u većini slučajeva i ispoštuje. Međutim, koje su direktne poslijedice toga? Pa nesvjesno poremetimo kompletnu ravnotežu razreda, koji je sastavljen po strčnim kriterijima. Poslijedica toga je ta, da dobijemo razrede u kojima imamo nesrazmjer učenika po gore navedenim kriterijima i onda se dogodi da u jednom razredu imate i nekoliko djece sa posebnim potrebama, a u nekom razredu nemate niti jednog. Onda dobijete grupe učenika koji se odmah jednostavno odvoje od cijelog razreda i nametnu svoje ponašanje cjelom razredu. Neki dan mi je razrednik na roditeljskom rekao kako zna gdje je osnova problema u razredu (pet učenika koji svojim ponašanjem remete cjelokupnu ravnotežu razreda). Dakle, problem je detektiran. Ne sumnjam ni u to da on svojim razredničkim autoritetom pokušava utjecati na roditelje ukazivanjem na određenu devijaciju. No što ako taj način nema velikog utjecaja na promjenu ponašanja takvih učenika. Što onda? Onda bi se stručne službe trebala uključiti u rješavanje tih i takvih problema i to svojim ''Autoritetom''. Prije svega stručnim, pa onda i zakonskim. Pa ja se pitam dokle netko (jedan učenik, ili cijeli razred) može biti žrtva i taoc ponašanja jednog ili grupe učenika. Pa zar se tu ne može ništa napraviti ili je jednostavnije i bezbolnije napraviti bilježnicu ''srama'' za kolektivne zapise i utpiti takvo ponašanje u KOLEKTIVNU KRIVNJU. Oprostite, ali ja mislim da to nebi trebalo ići tako. na taj način vrijeđate nas roditelje (a mislim da nas je većina takvih) koji smo uspjeli u našu djecu usaditi i naučiti ih osnovama lijepog ponašanja. dali tim i takvim postupcima škola gubi svoj AUTORITET ili gradi lažni autoritet i pri tome govori djeci kako su svi krivi KOLEKTIVNO.
Sory ljudi, ali mislim da to neide tako. Pokažite malo više autoriteta i zaštitite većinu od terora manjine.

3. Učitelj

E, učitelj, sam po sebi i po svojoj profesiji ima pravo reći da ima autoritet. No jeli sve to tako crno-bjelo kako se čini. E pa nije. Vidimo to i u nizu primjera. Jedan te isti razred kod nekog nastavnika pravi problem i nered, a kod drugog je sve ok. Vrlo jednostavno (predmet na fakultetu se zove metodologija nastave - mislim da se to uči na tom predmetu), neki nastavnici se znaju postaviti kao autoritet i održavaju nastavu bez većih poteškoća, a neki s time imaju velikih problema. Za ove druge mogu reći samo da su promašili profesiju. Moj prijedlog je da pokušaju primjeniti neke druge metode rada - neka pitaju kako to rade oni koji nemaju problema sa održavanjem nastave (kakav to oni autoritet imaju i kako su ga postigli). Naravno idemo sa predpostavkom da nisu djeca uvijek kriva - ili barem ne sva djeca (po principu kolektivne krivnje). Pa gospodo učitelji, ako niste naučili održavati red u razredu svojim pozitivnim autoritetom na način da djecu zainteresirate za svoju nastavu i za to što im imate za reći i naučiti ih, nego ste naučili ići linijom lakšeg otpora i koristite svoj autoritet sa kaznenim petominutnim testovima, jedinicama iz zalaganja i inim represijama, opet tvrdim da ste promašili zanimanje. razmislite kako i na koji način koristite svoj autoritet. Pa nebi li bilo bolje da u koliko ne možete kontrolirati nekolicinu djece u razredu, da svojim autoritetom pokušate djelovati prvo na tu djecu (na na sve po principu kolektivne krivnje), pa onda na roditelej, pa ako ni to ne pomogne, svojim autoritetom utječete na stručne službe škole da se uključe u riješavanje problema, pa ako ni to ne pomogne škola svojim autoritetom i zakonskim mogućnostima utjeće na institucije koje mogu pomoći i utjecati na riješavanje problema......Dakle osvjestimo se svi i nemojmo probleme trpat pod tepih jer ni on nije svemoguć da svojom veličinom pokrije svu prljavštinu. jedamputa će se dogoditi da neće moći pokriti sve ili će se pojaviti netko ko će ga odgrnuti i sva prljavština će izaći na svjetlo dana.

AUTORITETI - uključite se u rješavanje problema svaki u svom okruženju i pri tome nemojte svoj autoritet koristiti kao represiju nega kao prevenciju - svima će nam biti lakše